Starmalo dijete se u savremenoj kulturi često slavi kao dokaz naprednosti, izuzetnosti i emocionalne inteligencije. Dijete koje je „zrelo za svoje godine” postaje ideal savremenog roditeljstva. Možemo slobodno odmah reći – ideal roditeljskog narcizma. Dijete i zrelost ne idu zajedno. Zrelo dijete je oksimoron i to samo po sebi treba nešto da znači.
Sputana spontanost
Donald Vinikot je pisao o lažnoj sopstvenosti, strukturi ličnosti koja nastaje kada dijete nema dovoljno sigurnog prostora da izrazi svoju spontanost. Kada okruženje ne može da primi i nosi djetetove potrebe, osjećanja i zavisnost, dijete se prilagođava. Ono postaje ono što se od njega očekuje. Spolja funkcionalno, razumno, često i uspješno. Iznutra, odvojeno od sopstvenog iskustva. Dakle, ono ne smije biti ono što jeste, ono mora biti ono što se od njega očekuje. Starmalost ukazuje na ranu i prisilnu adaptaciju djeteta na zahtjeve sredine.
Alis Miler je ovaj fenomen opisivala kroz pojam „nadarenog djeteta”. Ne nadarenog u kognitivnom smislu, već djeteta koje je izuzetno vješto u prepoznavanju emocionalnih potreba roditelja. Takva djeca vrlo rano uče da budu pažljiva, obzirna, odgovorna. Ona razumiju, ćute, brinu. Nagrada za to odricanje od sebe jeste ljubav, ali ljubav koja je uslovna. Dijete je viđeno i prihvaćeno samo onda kada ne smeta.
Da se razumijemo, svaka ljubav je uslovna. Mit je da će nas iko voljeti bezuslovno. Međutim, postoji ucjenjivačka ljubav koja kroz kontrolu diktira šta se smije i šta se ne smije. To zapravo uopšte i nije ljubav, to je kontrola i dresura. Ali djeci je neophodno da vjeruju da ih roditelj voli i uradiće sve da dobiju i mrvice ljubavi, pa ako to znači da treba da odustanu od sebe, uradiće i to.
Starmalost logično, dakle, nije zrelost. Zrelost podrazumijeva unutrašnju integraciju i sposobnost regresije, one kreativne koja dozvoljava igru i spontanost. Starmalost podrazumijeva kontrolu. Dijete koje je stalno dobro, razumno i samostalno zapravo uopšte nije jako, nego je saterano u ćošak. To je dijete koje mnogo trpi i koje ne smije da se raspadne i padne roditelju u naručje da ga ovaj utješi. Ono zna da nema prostora za haos, zavisnost ili grešku.
Džon Bolbi i kasnija istraživanja privrženosti dodatno osvetljavaju ovu dinamiku. Djeca koja rano uče da su njihove potrebe previše često razvijaju izbjegavajuće obrasce vezivanja. Ona uče da se ne oslanjaju, da ne traže, da ne očekuju. U odraslom dobu to se manifestuje kroz emocionalnu distancu, teškoće u intimnim odnosima i duboko ukorijenjeno uvjerenje da je bliskost opasna.
Klinička i istraživačka literatura dosljedno pokazuju da se kod osoba koje su bile hiperadaptirana djeca statistički češće javljaju anksiozni poremećaji, depresija, distimija, teškoće u formiranju stabilnog identiteta, kao i psihosomatski simptomi. U partnerskim odnosima često se ponavljaju obrasci kvaziljubavi, emocionalne hladnoće ili preopterećujuće odgovornosti za drugog.
Ko su normopati
Kristofer Bolas je opisao normopatiju koja se savršeno poklapa s hiperadaptiranošću. Normopati su osobe koje djeluju sasvim prilagođeno i funkcionalno. Ali iza te normalnosti često se krije praznina, odsustvo unutrašnje živosti i gubitak kontakta sa sopstvenim željama. Normopatija je često krajnji ishod starmalosti.
Posebno mjesto u ovoj dinamici zauzima roditeljski narcizam. Roditelj koji kroz dijete pokušava da realizuje sopstvene neostvarene ambicije ne vidi dijete kao osobu, već kao produžetak sebe. „Ljubav” postaje zavisna od uspjeha, ponašanja, postignuća. Poruka koju dijete prima je jasna od najranijeg uzrasta – voljen si ako ispunjavaš.
Takav odnos ne šteti samo djetetu. On stvara patološki sistem u kojem niko ne dobija ono što traži. Dijete gubi sebe, roditelj nikada ne dobija ispunjenje. Odrastanje u ovakvoj atmosferi predstavlja oblik tihog maltretiranja, često društveno nagrađenog i hvaljenog.
Djeca kojima su ukrali djetinjstvo uglavnom ne mogu da izdrže pritisak hiperadaptiranog bivstvovanja zauvek. U nekom trenutku to najčešće pukne. I tada se javi simptom. U terapijskom procesu, hiperadaptirane osobe nerijetko moraju da prođu kroz fazu prividnog „drugog ekstrema”. Regresiju, bijes, odbijanje zahtjeva, povlačenje iz odnosa. To uzdrmava cijeli njihov porodični sistem, ali je neophodan korak oslobađanja, pokušaj da se povrati ono što nikada nije bilo dozvoljeno.
Starmalost nije dar koji treba njegovati. Voljela bih da što više roditelja ovo pročita i razumije. Starmalost je signal da je dijete prerano odraslo. A dijete koje mora da se odrekne sebe da bi bilo voljeno, kasnije često ne zna kako da živi bez simptoma. Pitanje, zato, nije koliko je dijete zrelo i nadareno, već da li ima dozvolu da bude dijete. I to bi svakom roditelju trebalo da bude negdje na vrhu liste prioriteta.
(POLITIKA)
