Ostajnica je zakleta djevica, virdžina, žena koja daje zakletvu o djevičanstvu prema Kanunu, albanskom plemenskom zborniku zakona, i počinje da živi kao muškarac i glava porodice. Slučaj je to bio i u patrijarhalnim sredinama sjeverne Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne. Riječ je o zakonski prihvaćenoj promjeni pola kroz polaganje zakletve, poslije koje žena dobija prava kojih su žene u tim krajevima lišene, a krvna osveta još je jedno od pravila Kanuna. U naše vrijeme preostalo je samo nekoliko zakletih djevica, zbog nenaseljenosti ruralnih područja.
Sve ovo nalazi se na samo 537 kilometara od Bugarske, i sve to saznajemo iz romana bugarske književnice Rene Karabaš „Ostajnica”, koji je objavio „Heliks”, u prevodu s bugarskog Jasmine Jovanović. Glavna junakinja romana Rene Karabaš je mlada Albanka Bekija, koju je otac još dok je bila u majčinoj utrobi priželjkivao kao sina. Ona raste bez ljubavi roditelja, u uvjerenju da je sin sve što im treba. Za nevolju, njen brat Sale je osjetljiv i slabašan dječak, koji ne umije da bude surov, da ubija životinje, i zbog toga ni on, po zakonima patrijarhata, nije dovoljno dobar. Rene Karabaš poetskim i prigušenim jezikom prikazuje nasilje koje Bekija preživljava i zbog toga odlučuje da postane zakleta djevica. U protivnom bi bila ubijena, jer bi poslije udaje bilo ustanovljeno da nije bila netaknuta. Ona se zaljubljuje u djevojku Danu, što je još jedna od njenih manjkavosti, koju prikriva zbog Kanuna. Dana bježi, Sale bježi, a na Bekiji je velika odluka da li da im se pridruži…
Rene Karabaš bila je gošća Festivala „Knjiga na (s)ceni” u Češkom domu u Beogradu, gdje čitaoci imaju priliku da se susretnu s brojnim evropskim i domaćim autorima. Rene Karabaš nastupila je juče i razgovarala je s Enesom Halilovićem.
Ženama je oduvijek bilo teško u patrijarhalnim društvima, posebno ovdje na Balkanu, gdje su gubile živote ako bi se suprotstavile muškarcima ili prosto željele da budu slobodne, kao što to želi Vaša glavna junakinja. Da li se ovakve okolnosti danas mijenjaju, da li se zavaravamo dok vjerujemo da zakoni i ljudska prava mijenjaju nešto u odnosu na položaj žena i drugih osjetljivih društvenih grupa Balkana i Evrope?
Situacija za žene i osjetljive grupe ostaje složena, i na neki način svjedočimo i koraku unazad, čak na dnevnom nivou, i to širom svijeta. Ne samo na Balkanu, nejednakost opstaje na više nivoa, počev od razlike u platama između muškaraca i žena, do nasilja u porodici. Ovdje se „mačo” moć i izopačen smisao za patriotizam često miješaju s ljubavlju prema porodici i otadžbini, ali se u stvarnosti ispoljavaju kao nasilje i zastrašivanje žena. Možemo se zavaravati misleći da su ljudska prava sve riješila, ali vidimo demokratske evropske zemlje, kao što je Poljska, koje zabranjuju pravo na abortus i umanjuju zaštitu za „slabiji pol”, kao na primjer u Turskoj. Patrijarhalna društva nasljedno su nasilna i dok ne prestanemo da vaspitavamo dječake u uvjerenju da je njihova muževnost povezana s dominacijom, dok ne počnemo da cijenimo empatiju, „kavez” će nastaviti da postoji.
Vaša junakinja nije imala izbora i morala je da se transformiše u muškarca, nije smjela da se uda jer nije bila djevica. Kako tumačite današnju situaciju u kojoj ljudi mogu da biraju svoj identitet, mijenjaju pol, ali da li su kao takvi prihvaćeni u društvu?
Bekijina transformacija bila je „društvena promjena”, ne biološka, i desila se kao radikalna potreba za opstankom. U svijetu Kanuna žena vrijedi 20 volova i nema nikakvih prava. Postati zakleta djevica jeste način da se zadobiju sloboda i vrijednost jednog muškarca. Tu nema velike razlike u odnosu na savremene okolnosti u kojima ljudi slobodno biraju svoj rodni identitet, u skladu sa svojim unutarnjim osjećanjem. Danas, kad je sve otvorenije, i dalje je prihvatanje suštinski problem, posebno na Balkanu, gdje mnogi zakoni koji treba da štite LGBT pojedince izostaju, a propaganda puna mržnje cvjeta u školama, politici i u javnosti. Za mene, stvari su vrlo proste: vjerujem u to da svako od nas u sebi nosi mušku i žensku energiju i borba za to da pojedinac bude prihvaćen zbog onoga što uistinu jeste, izvan bilo kakvih obilježja i rangiranja, ostaje univerzalna.
Zašto ste izabrali da radnju romana smjestite baš u Albaniju, kada je ovaj fenomen žena koje su prisiljene na to da žive kao muškarci, jer je „tata htio sina”, postojao i u drugim područjima?
Izabrala sam Albaniju zbog toga što je radikalna priroda Kanuna bila savršeno sazdana za to da zaodjene moju pripovijest. Inspiraciju sam dobila kad sam vidjela izložbu fotografa Pepe Hristove, koja je prikazivala virdžine, zaklete djevica. Iako je slična tradicija postojala i na drugim mjestima, albanski Kanun pružio mi je radikalnu formu patrijarhalnog zakona i dopustio mi da istražujem ekstremne okolnosti ovih pravila. Željela sam da pokažem kuda ovi ekstremni zakoni mogu da odvedu ljude i šta znači biti dio svega toga. Kako djevojčica može da opstane u takvoj bešćutnoj zemlji, u takvoj zabiti, ostavljenoj i od samog Boga. Kako su tamo shvaćene osjećajnost i ranjivost. Na takvom mjestu, gdje su ubijanje ljudi i životinja svakodnevne i rutinske aktivnosti, a ljubav se izjednačava sa smrću. Ovakva mjesta u Albaniji nevjerovatno podsjećaju na sela u sjevernoj Bugarskoj, gdje sam odrasla, i za mene su savršen pejzaž u koji mogu da pohranom sopstvene traume i sjećanja iz djetinjstva.
Pišete o ljudskoj okrutnosti, roditeljima koji su prema muškoj i ženskoj djeci surovi, gdje nema osjećajnosti, niti razumijevanja. Zašto ste za takve motive odabrali mekani poetski jezik?
Poetski jezik nije za mene bio namjeran izbor, već je to prije bio jedan „glas” koji se sam pojavio i diktirao mi priču u jednom grozničavom dahu. Taj glas pojavio se iznenada, kao riječna struja, bez strukture formalne rečenice, bez velikih slova ili tačaka. Vjerujem da je ova „struja svijesti” najistinitiji način kako bi bili predstavljeni moji slomljeni likovi i „šizofrena” priroda traume i sjećanja. Korišćenje ove nedorečene poezije dozvolilo mi je „da izvadim metke” iz tkiva mog ranog života na način koji je za mene bio podjednako bolan i iscjeljujući.
Ljubav ipak pobjeđuje u „Ostajnici”, žene koje su željele sebe da ponište odlučile su da prihvate šansu za ljubav. Da li je i u životu tako?
U mojoj knjizi ljubav je jednaka smrti, a odluka da se ona prihvati i da se živi, revolucionarni je čin. Bekija dobija svoju slobodu postajući muškarac, ali njen pravi zatvor je to što je izgubila pravo da voli i da bude voljena. U ovom surovom patrijarhalnom svijetu, osjećajnost i osjetljivost viđene su kao slabost, i zbog toga dolazi do pobune osjetljivog, kao što je to učinio Bekijin brat Sale. On je taj koji isijava promjenu i čini odvažan bijeg, jer to nije njegovo mjesto, to nisu njegovi ljudi… U stvarnom životu, vjerovatno je uobičajeno da ljudi ostaju u svojim „kavezima”, kako bi udovoljili svojim roditeljima, okruženju, društvu… Kako bilo, ovu knjigu sam napisala zbog toga što sam željela da pokažem da je oprostiti sebi i boriti se za svoju strast i ljubav jedini način da se zaista bude svoj.
(CDM)
