Najdirljivija priča u životu Vladimira Majakovskog dogodila se u Parizu, kada se zaljubio u Tatjanu Jakovljevu.
Oni nijesu imali ništa zajedničko. Ruska emigrantkinja, oblikovana, usavršavana i vaspitavana stihovima Aleksandra Puškina i Fjodora Tjutčeva, nije shvatala ni riječ od isjeckanih, žestokih, pokidanih stihova modernog pjesnika sovjeta, „ledolomca“ iz Sovjetskog Saveza.
U suštini, ona nije shvatala nijednu njegovu riječ – čak ni u stvarnom životu. Divalj, bijesan, bezrezervan, živeći zadnjim dahom, on ju je uplašio svojom neobuzdanom strašću. Nije je dirnula ni njegova pasja odanost, nije je fascinirala ni njegova slava. Njeno srce je ostalo netaknuto. I Majakovski se vratio sam u Moskvu.
Od ove munjevite i neodržive ljubavi njemu je ostala tajna tuga, a nama čudesna pjesma Pismo Tatjani Jakovljevoj sa riječima: „Uprkos svemu, jednom ću te dobiti – samu ili zajedno sa Parizom!“
Njoj je ostalo cvijeće. Ili tačnije – Cvijeće. Sav honorar od nastupa u Parizu Vladimir Majakovski je stavio u banku na račun poznate pariške cvjetne firme, pod jedinim uslovom da nekoliko puta nedjeljno isporučuju Tatjani Jakovljevoj buket najljepšeg i najneobičnijeg cvijeća – hortenzija, parma ljubičica, crnih ruža, čajevki, orhideja, astera ili hrizantema.
Renomirana pariška kompanija dobro je ispunjavala uputstva ekstravagantnog klijenta – i od tada, bez obzira na vremenske prilike i godišnje doba, iz godine u godinu, na vratima Tatjane Jakovljeve kucao je isporučilac sa buketima fantastične ljepote uz jednu istu frazu: „Od Majakovskog.“
Majakovski je umro tridesete godine – ta vijest ju je zapanjila, kao udar neočekivane jačine. Već se privikla na to da on redovno „ulazi“ u njen život, navikla se na saznanje da je on negdje tamo i šalje joj cvijeće. Nijesu se viđali, ali činjenica da postoji čovjek koji je toliko voli uticala je na sve što joj se dešavalo – kao što Mjesec utiče na Zemlju, samo zato što stalno kruži oko nje. Nije čak ni znala kako dalje da živi – bez te bezumne ljubavi, rastopljene u cvijeću.
Međutim, u uputstvima koje je ostavio zaljubljeni pjesnik cvjetnoj kompaniji, nije bilo govora o njegovoj smrti. Sjutradan na njenom pragu pojavio se isporučilac sa prelijepim buketom i istim riječima: „Od Majakovskog.“
Kaže se da je velika ljubav jača od smrti, ali ne uspijeva svakome da to i dokaže. Vladimiru Majakovskom se dalo. Cvijeće su donosili i tridesetih godina, i četrdesetih, kada je već bio zaboravljen. Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme njemačke okupacije Pariza, ona je preživjela upravo zahvaljujući tim buketima koje je prodavala.
Pošto je svaki cvijet bio „ljubav“, bukvalno su je njegove riječi godinama spašavale od gladi. Potom su saveznici oslobodili Pariz, a ona je, zajedno sa svima, plakala od sreće kada su Rusi ušli u Berlin – a buketi su joj i dalje stizali.
Isporučioci su starili pred njenim očima, smjenjivali su ih novi, ali su svi znali da su dio jedne velike priče. I kao lozinku koja im daje mjesto u vječnosti, govorili su uz osmijeh: „Od Majakovskog.“
Cvijeće od Majakovskog postalo je i u Parizu legenda. Da li je istina ili lijepa izmišljotina?
Krajem sedamdesetih, sovjetski inženjer Arkadij Rivlin, koji je ovu priču čuo u mladosti od svoje majke, posjetio je Pariz. Tatjana Jakovljeva je još uvijek bila živa i rado ga je primila. Dugo su razgovarali uz čaj i kolače.
U tom domu cvijeće je bilo svuda. Bilo mu je neprijatno da pita sijedu damu o toj romansi, ali na kraju nije izdržao. Upitao je da li je istina da ju je cvijeće od Majakovskog spasilo tokom rata.
– Pijte čaj – rekla je Tatjana – pijte čaj. Žurite li negdje?
U tom trenutku začulo se zvono na vratima.
Nikada u životu nije vidio tako raskošan buket – zlatne japanske hrizanteme, poput sunčevih zraka. Iza tog buketa začuo se glas isporučioca:
„Od Majakovskog.“
(Adme.ru)
