Ako bi me neko pitao šta su zapadne vrijednosti koje danas modeliraju svijest naše mladeži, odnosno naših „studenata“, rekao bih: čine ih luksemburški mediji plus totalitarne društvene mreže nastale još u Orvelovim horor snovima.
Počeću od Kulina bana. Tačnije od Crnjanskog. Nedavno se pojavila zbirka polemičkih tekstova (Gradac, „Slučaj Crnjanski“). Nju je 1932. Crnjanski inicirao člankom „Mi postajemo kolonija stranih knjiga“, u listu „Vreme“, a ubrzo je prerasla u sada već čuveni „rat protiv književne ljevice“. U jednom od svojih nimalo blagih reagovanja na kritiku i kritičare njegovog pogleda na stvari, Crnjanski piše o „socijalnom teroru“ koji se prodaje kao književnost. Kad pomene pridjev „socijalni“ pisac, naravno, misli na socijalistički, tj. komunistički. Među mnogim drugim negativnim pojavama pominje i „propagandnu žurnalistiku“.
„Socijalna“ književnost, kaže Crnjanski, jeste „kulturno i biološki usiljeno i nametnuto majmunisanje iz inostranstva“.
Pošto je riječ o majmunisanju, uzmimo moj primjer.
Čitavog života sebe sam odgajao u duhu vrijednosti zapadnog inostranstva. I smatrao sam da je kritika mog pogleda na svijet – majmunisanje. Danas više nisam sasvim siguran. Šta li se promijenilo? Da li sam se promijenio ja ili inostranstvo?
Ono što je Crnjanski uočio kao momenat maligne alteracije kulturnog života u Jugoslaviji, danas traje u identičnoj kulturnoj, biološkoj i socijalnoj konstelaciji u Srbiji, s tim da su metastaze zloćudne bolesti (čiju je ranu fazu Crnjanski tačno dijagnostifikovao prije skoro 100 godina) danas postale smrtonosne.
U jednom od svojih nimalo blagih reagovanja na kritiku i kritičare njegovog pogleda na stvari, Crnjanski piše o „socijalnom teroru“ koji se prodaje kao književnost.
Današnje „majmunisanje“ blokadersko-propagandne žurnalistike (neko će s pravom nazvati terorom!) posljedica je preuzimanja svih alata Cicvarićevog tabloidnog novinarstva, svih najubitačnijih oružja „Pravde“ i „Izvestije“ iz najboljih dana i taktičkih bojevih glava obogaćenih osiromašenim uranijumom Folkišer Beobahtera. I ako bi me neko pitao šta su zapadne (tačnije – evropske) vrijednosti koje danas modeliraju svijest naše mladeži, odnosno naših „studenata“ (ko god činio sadržaj tog pojma), rekao bih: čine ih luksemburški mediji plus totalitarne društvene mreže nastale još u Orvelovim horor snovima. Profesori blokaderi koji sve to radosno gledaju, tapšući svojim ručicama, samo su dekor na toj slici.
Zato blokadersko ponašanje čas miriše na boljševizam, čas na fašizam. Ako nekog baš zanima opis tog mirisa, dao ga je Kurt Vonegat u romanu „Klanica 5“. Podsjeća na iperit i ruže. Bilo kako mu drago, danas je to mirišljavo blokadersko majmunisanje jedino socijalno prihvatljivo ponašanje pobunjene bogate klase i superiorne rase.
Da ne dužim: od opasnosti da postanemo „kolonija stranih knjiga“, na šta je upozoravao Crnjanski, stigli smo do realne opasnosti da postanemo kolonija stranih službi koje organizuju i vode „krvavu šaku“, taj zlokobni znak hibridnog rata protiv Srbije. Rat svakoga dana mijenja oblik i boju, ali se vodi neprekidno, godinama. Neposredni povod uvijek postoji i uvijek je nebitan, sem u smislu energetskog potencijala da izazove emotivnu rezonancu mirnih građana tako da oni postanu nemirni i nasilni. Da li je to poplava, saobraćajna nesreća, zemljotres, migrantska kriza, korona, litijum, Ribnikar i Dubona, nadstrešnica u Novom Sadu – svaka tragedija je dobra da se njome manipuliše, lešinari i ruši ustavni poredak. Osim u slučaju tragične smrti studentkinje na Filozofskom fakultetu, jer je čak i Šolakovim direktorima teško da tu smrt prikače Vučiću, pa će zato tijelo Milice Ž. gurati pod tepih i organizovati nasilne proteste kojima se mora po svaku cijenu onemogućiti policijska istraga.
Ti programski direktori, inače, za sebe tvrde da su novinari i negiraju da osim njih u Srbiji ima novinara. Za novinare Informera kažu da su to „zaposleni na Informeru“. Jedan od zaposlenih se našalio rekavši da će ti Šolakovi jurišnici uskoro biti „Šolakovi nezaposleni“.
Ti, za sada, zaposleni na Šolakovim medijima, već godinama, a posljednjih mjeseci intenzivno, proizvode atmosferu nasilništva, huškaju na nasilje, afirmišu ga, legitimišu i uz pomoć svojih redovnih gostiju proizvode spiskove za odstrel političkih protivnika u konačnom Armagedonu u kom će Vučićeva vlast sa sve ćacijima biti zbrisana sa lica zemlje.
Srbiji je potrebna reafirmacija demokratije i političke borbe političkim sredstvima.
Ne smijemo tu biti nepravedni prema nevladinim organizacijama, npr. prema Crti, koja pravi spisak za odstrel Vučićevih podržavalaca, doprinoseći time stvaranju atmosfere poput one iz minhenskih pivnica tridesetih godina. I koje tim spiskom pomažu plenumima da ne gube vrijeme tražeći žrtve kad krenu u eliminaciju ćacija.
A šta će se desiti ako im ovaj plan ne uspije? Ako obojena revolucija propadne, ako ustavni poredak bude očuvan čak i poslije mađarskih izbora? Ako mirni građani ne postanu majmuni i ako ne krenu da pale RTS i Skupštinu dok se Dinko Gruhonjić i Mila Pajić čistih ruku kriju u pozadini? Hoće li Šolakovi zaposleni biti lustrirani, na način na koji bi oni lustrirali Vučića i njegov ansambl?
Treba li to da se desi s obzirom na sva zla koja su Šolakovi mediji počinili dok su, zajedno sa blokaderskim profesorima, sudijama i tužiocima, gurali našu djecu, studente i đake, čak i one maloljetne, u nasilje i u sukob s policijom? Ne. Njima ne smije da se desi ništa slično. Ne smije da bude ni pomisli da oni dožive ono što su vrlo svjesno i vrlo temeljno pripremali drugima.
Njima je potrebno pomoći da se socijalizuju i denacifikuju po receptu Borke Pavićević. Srbiji je potrebna reafirmacija demokratije i političke borbe političkim sredstvima. A kako do toga, u sljedećem broju Kompasa.
(KOMPAS)
