O obalu življenja – razbi se ljubavna lađa… To su poslednje zapisane riječi Vladimira Majakovskog, pjesnika revolucije, ali i pjesnika ljubavi, čije srce nije moglo da se pomiri sa učmalošću svakodnevice koja je lagano ubijala ono što je najviše volio…
Snažne i dramatične ljubavi često imaju veliku cijenu, a legendarni, i vječno neshvaćeni Rus za istu je dao svoj život, ne mogavši da nađe drugi izlaz jer koprena strasti nerijetko umije da zamagli naš vid.
“Dobro, ako hoćete biću kao bijesan, ako hoćete biću izvanredno nježan, ne muškarac, već oblak u pantalonama”… U ovih nekoliko riječi iz poeme “Oblak u pantalonama” Majakovski je najbolje opisao sebe – on je bio buntovnik, “šamar” za izvještačene društvene norme, čovjek spreman na viku, dreku i proteste, ali i čovjek čija je duša bila satkana od čiste ljubavi, koja je živjela za to da voli i bude voljena.
Sa ovom poemom sve je počelo, a sve se završilo jednom kraćom i daleko tragičnijom jer “sa životom sveo je račune”…
Tokom života jedan od najznačajnijih ruskih pjesnika uživao je u bezbroj lakih afera, ali je samo jedna žena zauvijek obilježila njegov život, kao i stvaralaštvo. Romansa Majakovskog sa Ljiljom Brik, “sovjetskom sirenom”, do dana današnjeg ostala je jedna od najintrigantnijih i najkontroverznijih priča u istoriji, komplikovana ljubavna slagalica, čiji su se poslednji komadići naglo “izgubili”, osudivši je da zauvijek ostane “okrnjena” i obojena gorkim ukusom tragedije.
Vladimir i Ljilja upoznali su se tople, julske noći 1915. godine u Moskvi, u jednoj od niza večeri u kojima je ona zajedno sa svojim suprugom, uglednim književnim kritičarem Osipom Brikom, okupljala umjetnički milje tog vremena – pisce, pjesnike, novinare, slikare, filmske stvaraoce… Svi ruski revolucionarni umjetnici voljeli su da posjećuju dom Brikovih – diskutovali su o društvenoj situaciji, recitovali svoje stihove, “pretresali” ideje o tome kako promijeniti svijet.
Ipak, to veče bilo je sasvim drugačije od drugih; visok i zgodan, sa izgledom običnog radnika i dubokim glasom, u sobu punu dima ušetao je Majakovski – “razjareni bik ruske književnosti”.
Ljiljina 19-godišnja sestra dovela je ovog mladog pjesnika čije su pjesme oštro osuđivale buržoaziju, pritom oduševljavajući radikale, i prema kojima je malo ko mogao da ostane ravnodušan… Prateći tradiciju salona Brik, u kom su gosti čitali svoje radove, Majakovski je izložio svoju futurističku poemu “Oblak u pantalonama”, pritom neprestano gledajući u Ljilju. Svi su zanijemili – pjesma je bila toliko intenzivna i upečatljiva. A Vladimir? On je prosto i bez stida upitao Ljilju: “Mogu li ovo da posvetim vama?”
Ljilja je i ranije čula za ovog “bombastičnog”, nespretnog čovjeka, koji je zbog političkog aktivizma tri puta bio u zatvoru još kao tinejdžer, koji se preselio u Moskvu da bi studirao umjetnost, koji je recitovao revolucionarne stihove u kontroverznim uličnim performansima… Bila je oduševljena onim što je vidjela, ali i iznenađena da se ispod toliko intenziteta i snage zapravo krije jedan ugrožen čovjek. Njegove riječi su je opčinile i kocka je bila bačena – te večeri započela je jedna od najvatrenijih i najdramatičnijih ljubavi u ruskoj istoriji…
Istog dana Majakovski je povjerio svom prijatelju Korneju Čukovskom kako je najzad sreo onu pravu, neponovljivu, jedinu ženu svoje mašte. Ipak, te večeri, stvaralaštvo Majakovskog nije očaralo samo Ljilju, već i njenog supruga. Osip je bio značajan književni kritičar i izdavač tog doba, te je na licu mjesta platio mladom pjesniku da objavi poemu “Oblak u pantalonama”. U narednim mjesecima, poema je našla svoj put do naroda, i njena popularnost poprimila je neslućene razmjere, trajno utabavši put Majakovskom, što je on umio valjano da iskoristi… Danas ga znamo kao čovjeka koji je ustoličio ruski futurizam, kao inovatora, kao nekog ko je u poeziju unio “leksiku ulice, ekstatičan ton, eksplozivan jezik, neobičan rječnik, citate, nove žanrove poeme, stepenast stih”, te kao najistaknutiju ličnost umjetničke strane sovjetske revolucije.
Na početku poeme stajala je posveta “Tebi, Ljiljo!” (premda je dok je pisana posvećena pjesnikovoj mladalačkoj ljubavi Mariji, ali kako to u životu biva – nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno). Od tada do sudnjeg dana, svako slovo, svaka riječ Vladimira bili su posvećeni Brikovoj. Istovremeno je i Ljiljin suprug, pomenuti Osip Brik, postao njegov prijatelj, urednik, ali i vjeran saveznik u svakom kulturnom poduhvatu. U godinama koje će doći – Osip, Ljilja i Majakovski činili su neraskidivni trojac koji je živio nekonvencionalnim životom, ali i svojim radom i djelom inspirisao književne i umjetničke pokrete Sovjetskog Saveza. Naravno, središte tog trojnog pakta, koji je bio ne samo poslovni, već i ljubavni, činila je Ljilja.
Pomalo ekscentrična, ali šarmantna Ruskinja bila je miljenica ruske avangarde, elegantna žena sa velikim, uvijek živim očima… Ljilja je rođena u Moskvi u porodici jevrejskog advokata i profesorke muzike. Dobila je tipično obrazovanje tadašnje evropske srednje klase – svirala je klavir, govorila francuski i njemački. Studirala je arhitekturu na moskovskom univerzitetu, učila balet i glumu i pisala poeziju. U njenom domu redovno su se okupljali ruski umjetnici i pisci, ali i gosti iz Pariza i Berlina, donoseći ideje i vijesti iz tamošnje umjetničke eksplozije.
Njena ljepota bila je nekonvencionalna, baš kao i društvo u kom se kretala, ali njena harizma i hrabrost malo su koga ostavljale ravnodušnim. Uvijek je bila tako slobodna, vrlo individualistička žena – prije, za vrijeme i poslije revolucije. Imala je snažnu i upadljivu ličnost, bila je muza, inspirisala je ljude oko sebe, davala je energiju drugim ljudima, a to je u doba revolucije bila veoma važna uloga. Za nju je biti muza predstavljao posao, urođeni talenat i taj zadatak bio je ispred toga da bude ljepotica ili ljubavnica.
Afera između Ljilje i Majakovskog bila je javna, niko nije ni pokušavao da je sakrije; štaviše ovaj trojac je živio zajedno i funkcionisao kao porodica. Pjesnik je imao svoju sobu u domu Brikovih i fotografije ovog društvanca svjedoče o jedinstvu i harmoniji – Ljilja uvijek stoji nasmijana između dva muškarca. Ipak, ljubav prema Majakovskom u nekim trenucima prevazilazila je njena osjećanja za supruga, te se par doslovno nije razdvajao, i danas neke od njihovih intimnih trenutaka možemo vidjeti i na starim slikama – oni leže isprepleteni u morskoj vodi, piju kafu u kafeu, sjede skoncentrisani na posao… Ljilja je 1918. napisala:
“Nakon što sam testirala svoja osjećanja prema pjesniku, bila sam u stanju da saopštim Briku sa sigurnošću o mojoj ljubavi prema Majakovskom. Svi smo odlučili, međutim, da se nikada ne razdvajamo i da prolazimo kroz život kao intimni prijatelji, usko povezani uzajamnim interesima, ukusima i radom”.
Prepiska koja je ostala iza Majakovskog najbolje pokazuje koliko je pjesnik volio ovu ženu – on ju je smatrao svojom suprugom i o tome je javno govorio…
Mnoga od tih pisama umjesto njegovog potpisa imaju nacrtanog psa, što je trebalo da simbolizuje njegovu odanost. Ne samo pisma, već i stvaralaštvo Majakovskog bili su obojeni posvećenošću i ljubavlju prema njegovoj Ljiljički.
“Iza tog prozora, sjeti se, prvi put ludački milovah tvoje ruke.
A sada sjediš, srce gvozdeno, tuđe,
Još je dan –
tjeraš me uz osmijeh, možda lukav…
Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gdje si, ne znam s kim si”, samo su neki od stihova velikog Vladimira upućenih Brikovoj…
Ovaj bračni trougao zapravo je dobro funkcionisao neko vrijeme… Ali, s obzirom na nestalnu i melodramatičnu ličnost Majakovskog, te na Ljiljine hirovite i promjenljive emocije, nikoga ne čudi što je afera vremenom postajala nestabilna i mučna.
Krajem 1922. vatrena Brikova počela je da se “hladi”, istovremeno započinjući druge ljubavne avanture i postajući okrutna i kruta prema pjesniku.
“Volođa je takav jadničak, čak mi priređuje scene vjernosti”, ironično je pričala tada…
Majakovski je pronašao način da se nosi sa ovakvim plimama i osekama u Ljiljinoj glavi – i on je nerijetko uživao sa drugim ženama, a jednom prilikom zapisao je i da je “slobodan od ljubavi i ogovaranja”. Međutim, to je bilo najdalje od istine; u njegovom srcu bilo je mjesta za još mnogo dama, ali nijedna nije mogla da trajno istisne istovremeno beskrupuloznu i veličanstvenu Ljilju.
Ona ga je nekada do bola voljela, nekada silno mrzela, ali samo jedno bilo je konstantno – nikada nije mogla da se odrekne osjećaja moći koji je imala nad Majakovskim. I na tome je predano radila, više nego na bilo čemu drugom. Održavati ljubav tako velikog čovjeka bilo je važno, ali vladati nad njim bilo je još važnije…
Ovaj odnos je nekako opstajao, često na staklenim nogama, ali je polako poprimio obrise “pokvarenog zuba” – trulio je, trošio se i počeo je da “dosađuje”. U kasnim 1920-im Ljilja je napisala Majakovskom da su njihovi životi postali rutina koju ona ne može da podnese, te da im je neophodna pauza.
Tada je Majakovski otpočeo aferu u Parizu sa mladom ruskom manekenkom Tatjanom Jakovljevom. Ali, neraskidive niti vezivale su ovaj par i oni su nastavili da budu u kontaktu, jer jedno bez drugog nijesu mogli i nijesu umjeli. Već 1928. godine Ljilja i Majakovski su se ponovo ujedinili, počevši da kao ludi pišu zajedničkim snagama…
Samo dvije godine kasnije svemu je došao kraj. Dok su Brikovi boravili u inostranstvu, Majakovski je 14. aprila u svojoj kancelariji pucao sebi u glavu.
Čovjek koji je volio život i prezirao samoubistvo, javno i oštro osudivši Jesenjina zbog istog, čovjek koji je autor stiha “umrijeti je lako, živjeti život kudikamo je teže…”, na koncu svega presudio je sebi, ostavivši oproštajno pisamce prosto naslovljeno “Svima”. Njegov poslednji krik, poslednji apel prije smrti, bio je isti onaj koji je obilježio njegov život – molio je za Ljiljinu ljubav.
“Ponekad kažu – slučaj je papreno jasan. O obalu življenja – razbi se ljubavna lađa. Sa životom sveo sam račune, ne treba spisak glasan uzajamnih bolova, uvreda i svađa. Ostajte srećni! Za moju smrt ne krivite nikog, i molim vas ne spletkarite! Pokojnik je to najviše mrzio. Mama, sestre i drugovi, oprostite, ovo nije način, drugima ga ne preporučujem, ali ja nisam imao izlaza. Ljiljo, voli me”.
Ljilja je na ovaj horor odgovorila onako kako je najbolje umjela – ne nepomičnom tugom, već žestokom energijom; mjesece je provela samo sređujući njegova pisanja i sakupljajući materijal za sabrana djela pjesnika. Ipak, čak i tada je na površinu isplivala njena kruta priroda; iako potresena, ona nije bila zatečena.
Na opšte iznenađenje, iste godine kada je Majakovski otišao na drugi svijet, “sovjetska sirena” se razvela od Osipa i preudala za vojnog komandanta Vitalija Primakova. Možda je to bio taktički potez da sebi obezbijedi kontakt sa Staljinom kako bi Majakovskom obezbijedila državno priznanje i mjesto koje mu je pripadalo u istoriji ruskog naroda. Nakon što je primio njen lični zahtjev, Staljin je napisao: “On je još uvijek najbolji i najtalentovaniji pjesnik sovjetske epohe. Ravnodušnost prema njegovom kulturnom nasljeđu je zločin”. Sabrani radovi Majakovskog objavljeni su 1935. godine. Godinu dana kasnije Primakov je uhapšen kao izdajnik, zatvoren i strijeljan.
Ljilja je naredne godine provela pišući, i posvetila se vajanju ogromne biste Majakovskog. Ponovo se udala 1938. godine za književnog kritičara Vasilija Kataninjana, sa kojim je ostala sve do smrti 1978. godine.
Osam godina kasnije, nakon kobnog pada zbog koga je ostala prikovana za krevet, muza ruske avangarde je zaista sebi oduzela život.
Njeno tijelo je kremirano i prosuto po Podmoskovskoj šumi na čijem početku stoji njen “nadgrobni” kamen. Sve što na njemu stoji jesu inicijali Л.Ю. Б, baš kao i na prstenu koji joj je davno darovao Majakovski…
