Taj 27. februar 1939. u Beogradu bio je hladan dan… hladan i tužan. Košava je brisala, a kiša padala bez prestanka, ne štedeći malu grupu ljudi koja se okupila na Novom groblju.
Bilo je tu raznog svijeta – nešto malo rodbine, poneki prijatelj porodice, tuce radoznalaca i ponajviše učenica Druge ženske gimnazije koje su došle da posljednji put pozdrave voljenu nastavnicu. Novine su zabilježile da je u 4 sata popodne sanduk spušten u porodičnu grobnicu u kojoj su već počivali pokojničini poznati otac i još slavniji muž.
Tako je na posljednje putovanje, da se sa njima susretne, otišla Poleksija Todorović, jedna od prvih srpskih slikarki, kćerka književnika Matije Bana i supruga slikara Steve Todorovića.
Bio je to i kraj jedne velike ljubavne priče… priče koja je trajala punih 75 godina.
Mladić koji obećava
Djetinjstvo i rana mladost Steve Todorovića nisu mnogo obećavali. Rođen 13. aprila 1832. godine u Novom Sadu, u skromnoj porodici koja je cijenila i ulagala u obrazovanje, nekoliko puta je usljed besparice morao da prekida školovanje, radi i snalazi se.
Ipak, mladi Steva se iznova i iznova vraćao nauci studirajući slikarstvo u Beču i Minhenu i družeći se sa najpoznatijim srpskim intelektualcima tog vremena – kažu da je bio poznanik sa Vukom Karadžićem, da se družio sa Brankom Radičevićem i bio nerazdvojan prijatelj sa Kornelijem Stankovićem, sa kojim je jedno vrijeme i živio zajedno i koji ga je učio pjevanju.
Steva je ubrzo postao prvak u redovima srpske omladine koja se okupila u austrijskoj prestonici. Počeo je da se ističe kao talentovan slikar, ali i kao gimnastičar, mačevalac, glumac i pjevač. Pričalo se da Steva dok slika u svom ateljeu uvijek pjevuši, da ima lijep bariton i da su mu čak predlagali da upiše opersko pjevanje, ali da su njemu četkica i platno ipak draži.
Kao svršeni akademac i svestrani mladi intelektualac (koji kao po pravilu uvijek kuburi sa novcem), Steva odlučuje da se 1857. preseli u Beograd. Pokazalo se – za cio život! Tu otvara Slikarsku školu na Kosančićevom vijencu, ali osim crtanja i slikanja, polaznike uči i pjevanju, glumi, gimnastici, mačevanju, recituje im Šekspirova djela, tumači Ilijadu…
Učio nas je da u talasima od muzike plivamo, da iz njih izlazimo okrepljeni s dušom čistijom i plemenitijom… – pisao je kasnije njegov učenik Čeda Mijatović.
Te 1857. Steva Todorović u Beogradu osniva Prvo srpsko društvo za gimnastiku i borenje, preteču Sokolskog pokreta.
A gdje je u svemu tome Poleksija?
Poleksija Todorović rođena je 1848. i bila je kćerka Matije Bana, slavnog srpskog književnika, pedagoga i diplomate. Kažu da je kao dijete bila toliko slabašna da nije mogla da završi ni osnovnu školu, već je boravila u Dubrovniku da ojača zdravlje.
Ipak, uz oca intelektualca i obrazovanu majku, Poleksija je stekla znanja veća od onih koje su nudile tadašnje škole.
Još kao djevojčica pokazala je talenat za slikarstvo, pa je učila kod Jovana Deroka, a potom i kod Steve Todorovića.
Romantičari kažu da je to bila ljubav na prvi pogled. Realnije – Steva je bio očaran i njenim talentom i ljepotom, ali i porodičnim ugledom.
Neosporno, bilo je tu i ljubavi…
U 16. godini Poleksija se udala za Stevu Todorovića. Kao svadbeni dar dobili su 2.000 dukata i otputovali na medeni mjesec u Firencu i Rim, gdje su zajedno kopirali djela Rafaela, Rubensa, Da Vinčija, Mikelanđela…
I tu počinje njihova zajednička priča – u životu i u umjetnosti.
Partneri u životu i poslu
Poleksija je postala Stevina najvažnija saradnica. Zajedno su radili slike, posebno crkvene kompozicije: on je radio crtež, lica i ruke, a ona odjeću, draperije i detalje.
Njihova „porodična radionica“ postala je jedan od najvažnijih slikarskih centara tog vremena. Poleksija je bila i prva žena koja je samostalno uradila ikonostas kapele u Višoj ženskoj školi u Beogradu.
Njihova ljubav i rad preživjeli su ratove, bolesti i gubitke djece, ali su ostali zajedno.
Crkvene slike radili smo uvijek zajedno… – govorila je Poleksija.
Nerazdvojni do groba
U starosti su ostali zajedno do kraja. Novine su pisale da Steva i Poleksija ruku pod ruku šetaju do hotela Moskva i dugo razgovaraju uz šolju mlijeka.
Steva Todorović umro je 22. maja 1925. u 93. godini života.
Poleksija ga je nadživjela 14 godina i umrla 26. februara 1939. u 90. godini. Sahranjena je pored supruga i oca.
Na Novom groblju u Beogradu i danas stoji njihova grobnica – kao trajni spomen jednoj od najljepših ljubavnih priča srpske umjetnosti.
(Istorijski zabavnik)
