„Volim te, Ivane! Brat Dmitrij kaže za tebe: Ivan je grob! Ja velim za tebe: Ivan je zagonetka. Ti si i sad za mene zagonetka, ali sam nešto već razumio kod tebe, i to od jutros.
– A šta je to? – zasmija se Ivan.
– Nećeš se rasrditi? – zasmija se i Aljoša. -No?
– Pa eto to da si ti isto takav mladić kao i svi ostali mladići od dvadeset tri godine, tako mlad, mlađan, svjež i dobar dečko – čak i žutokljun dečko! Nisam te valjda mnogo uvrijedio?
– Naprotiv, još si me iznenadio tačnošću! – veselo i vatreno povika Ivan. – Vjeruješ li da sam ja, poslije našeg nedavnog sastanka kod nje, samo o tom i mislio, o toj svojoj dvadeset trogodišnjoj žutokljunosti, a ti si sad to najednom sasvim tačno pogodio, i baš si time i počeo.
Eto, ovdje sam sjedio, i znaš šta sam govorio sam sebi: kad ne bih vjerovao u život, kad bih se razočarao u pogledu voljene žene, kad bih izgubio vjeru u poredak stvari, kad bih se, naprotiv, uvjerio da je sve prokleti i đavolji haos, kad bi me smrvile sve strahote čovječanskog razočaranja – ja bih ipak imao volju da živim; i kako sam prionu uza taj pehar, neću se otkinuti od njega dok ga ne iskapim!
Uostalom, kad mi bude trideset, jamačno ću baciti pehar, makar ga i ne popio do kraja, i otići ću… ne znam kuda. Ali do svoje tridesete godine, to znam pouzdano, sve će pobijediti moja mladost – svako razočaranje, svaku odvratnost prema životu. Pitao sam se mnogo puta: postoji li na svijetu tako očajanje da bi moglo u meni pobijediti tu strasnu, pa možda i nedostojnu žeđ za životom, i odlučio sam da, kanda, nema ničega takvog; to jest, do tih tridesetih godina; a poslije, neću više ni sam željeti, tako mi se čini.
Tu žudnju za životom neke jektičave smolje moralisti nazivaju često niskom, naročito pjesnici. Ta je crta unekoliko karamazovska, to je istina, ta žudnja za životom po svaku cijenu; i u tebi ona neizostavno postoji; ali što da je niska? Centripetalne snage ima još mnogo na našoj planeti, Aljoša. Hoće mi se da živim, i ja živim, pa makar i protiv logike.
Neka i ne vjerujem u poredak stvari na ovom svijetu, ali su mi mili ljepljivi listići u proljeće, koji se tek razvijaju; milo mi je plavo nebo; mio mi je po neki čovjek, koga neki put – hoćeš li mi vjerovati – i sam ne znam zašto, zavolim; milo mi je po neko veliko i plemenito ljudsko djelo, u koje si možda već odavno prestao vjerovati, ali ga ipak, po staroj navici, u srcu poštuješ.
Evo ti donesoše čorbu, jedi – nek ti je nazdravlje! Čorba je divna, ovdje dobro kuvaju. Ja hoću u Evropu da idem, Aljoša, pa ću i poći; ali vidiš, ja znam da ću poći samo na jedno groblje, ali na najmilije groblje, eto! Mili tamo leže pokojnici, svaki kamen nad njima priča o plamenom minulom životu, o strasnoj vjeri u svoje djelo, u svoju istinu, u svoju borbu i u svoju nauku – tako da ću ja, to znam unaprijed, pasti na zemlju i ljubiću svaki kamen i plakaću nad njim – no u isti mah sam iz sveg srca ubijeđen da je sve to već odavno groblje i ništa više.
I neću plakati iz očajanja, nego prosto zato što ću biti srećan zbog prolivenih suza svojih. Svojom ću se sopstvenom tronutošću zanijeti. Ljepljivo proljećno lišće i plavo nebo volim, eto! To nije razum, to nije logika, to je utroba, tu iz dna bića volim, prvu svoju mladu snagu volim… Razumiješ li ti što od ove moje besmislice, Aljoška? – zasmija se najednom Ivan.
– I suviše dobro razumijem, Ivane; hoćeš da voliš utrobom i iz dna duše – divno si to kazao, i meni je strašno milo što voliš da živiš – uzviknu Aljoša. – Ja mislim da svi treba, prije svega na svijetu, život da zavole.
– Život zavoljeti više nego smisao njegov?
– Neizostavno tako, zavoljeti ga prije logike, kao što ti veliš, neizostavno prije logike, i tek tada ću mu i smisao shvatiti. Eto, to ja već odavno nazirem. Polovina je tvoga posla učinjena, Ivane, i postignuta: ti voliš živjeti. Sad treba da se postaraš o drugoj svojoj polovini, i spasen si.
– Ti me već spasavaš, a ja možda nisam ni propadao! A u čem je ta tvoja druga polovina?
– U tome što treba vaskrsnuti tvoje mrtvace koji možda nikad nisu ni umirali. Ali, daj mi čaja. Baš mi je milo što razgovaramo, Ivane.
– Ti si, vidim, u nekom nadahnuću. Ja strašno volim takve professions de foi, eto od takvih… iskušenika. Čvrst si ti čovjek, Alekseju. Je li istina da hoćeš da izađeš iz manastira?
– Istina je. Moj me starac u svijet šalje.
– Vidjećemo se još, dakle, u svijetu, srešćemo se do one tridesete godine, kad ja počnem odvajati usta od pehara. Otac naš, eto, neće da se odvoji od svoga pehara do sedamdeset godina, čak sanja i do osamdeset, sam je govorio, to je kod njega i suviše ozbiljno, premda je on komedijaš. Ogrizao je u razvratu i čvrsto stoji na tome… premda, istina, poslije trideset godina nema čovjek u šta drugo ni da ogrizne, nego u to… Ali do sedamdeset, to je nisko, bolje do trideset: čovjek može da sačuva „prisenak blagorodstva”.
Kažem ti, čovjek nema mučnije brige nego da nađe onoga kome bi što prije mogao predati taj dar slobode s kojim se to nesrećno biće rađa. Ali slobodom ljudskom ovlađuje samo onaj ko umiri njihovu savjest. Sa hljebom ti se davala neosporna zastava: daš hljeb, i čovjek ti se potčini, jer nema ničega neospornijeg od hljeba; ali ako u isti mah neko ovlada njegovom savješću mimo tebe – o, tada će on baciti čak i hljeb tvoj, i poći će za onim ko pridobije njegovu savjest.
U tom si ti imao pravo. Jer tajna ljudskog bića nije samo u življenju, nego u tom: zašto da živi. Bez određene predstave o tome zašto da živi, čovjek neće pristati da živi, i prije će uništiti sam sebe nego što će ostati na zemlji, pa makar sami hljebovi bili oko njega.
To je tako, ali kako je ispalo: mjesto da ovladaš slobodom ljudskom, ti si im je još povećao! Ili si zaboravio da je spokojstvo, čak i smrt čovjeku milija nego slobodan izbor u poznanju dobra i zla? Nema ničeg primamljivijeg za čovjeka od slobode njegove savjesti, ali nema ničeg ni mučnijeg.
I onda, mjesto čvrstih osnova za umirenje čovjekove savjesti jednom zasvagda, ti si izabrao sve što ima neobično, neizvjesno i neodređeno, izabrao si sve što je iznad snage ljudske, i stoga si sa ljudima postupio kao da ih nikako i ne voliš, i ko je sve to učinio: onaj koji je došao da i život svoj žrtvuje za njih!
Mjesto da ovladaš ljudskom slobodom, ti si je još uvećao, i opteretio zanavijek njenim mukama duhovno carstvo čovjeka. Ti si poželio slobodnu ljubav čovjekovu, da slobodno pođe za tobom, zanet i plijenjen tobom. Mjesto čvrstog starodrevnog zakona, čovjek je imao sad slobodnim srcem da rješava sam šta je dobro i šta je zlo, imajući za rukovodstvo samo tvoj lik pred sobom – ali zar nisi pomislio da će on odbaciti najzad i osporiti čak i tvoj lik i tvoju istinu ako ga pritisne tako strašan teret kao što je sloboda izbora?
Ljudi će najzad uskliknuti da nije u tebi istina, jer bi nemogućno bilo većma ih staviti u zabunu i mučenje nego što si učinio ti ostavivši im toliko briga i nerazrješivih zadataka. Na taj način, ti si sam položio temelj za razaranje svog carstva, i ne krivi za to nikoga više.
Međutim, zar ti se to nudilo? Ima tri sile, jedine tri sile na zemlji koje su mogle zanavijek pobijediti i plijeniti savjest tih nemoćnih buntovnika, za njihovu sreću – te su sile: čudo, tajna i autoritet. Ti si odbacio i jedno, i drugo i treće, i sam si dao primjer za to.
Kada te je strašni i premudri duh odveo na vrh hrama i kazao ti: „Ako hoćeš da doznaš jesi li ti sin božji, baci se dolje, jer je rečeno za onoga: da će ga anđeli prihvatiti i ponijeti, i neće pasti niti će se ozlijediti, pa ćeš doznati tada da li si ti sin božji, i dokazaćeš kakva je vjera tvoja u oca tvoga”, ali ti si to saslušao, i odbacio si ponudu i nisi podlegao, niti se bacio dolje.
O, naravno, postupio si ponosito i divno, kao bog; ali ljudi, to slabo buntovničke pleme – da li su i oni bogovi? O, ti si tada razumio da bi, učinivši samo jedan korak, samo jedan pokret da se baciš dolje, time onoga časa kušao Gospoda, i svu bi vjeru u njega izgubio, i razbio bi se o zemlju koju si došao da spasavaš, i obradovao bi se mudri duh koji te je kušao.
Ali, ponavljam, koliko ima takvih kao što si ti? I zar si ti zaista mogao pomisliti, makar jedan trenutak, da će i ljudi biti kadri podnositi takvo iskušenje? Zar je ljudska priroda tako stvorena da odbaci čudo, i da u tako strašnim životnim trenucima, u trenucima najstrašnijih, osnovnih i mučnih duševnih patnji svojih, ostane samo sa slobodnom odlukom srca?“
