Lopate ponovo u rukama ministara: počela predizborna građevinska sezona

Građani imaju mnogo strahova u životu – od računa za struju, gužvi u saobraćaju, do ponedjeljka ujutro. Ali postoji jedan, gotovo refleksni: onaj trenutak kad se na televiziji pojave ministri s lopatama u rukama.

To je prizor koji izaziva kolektivno “trnjenje” u publici, kao da je riječ o nekoj sezonskoj pojavi – slično kao alergija u proljeće ili kiša u novembru. Samo što kod nas umjesto kišobrana, građani instinktivno traže daljinski da promijene kanal.

Ovih dana, čini se, taj fenomen je u punom jeku. Lopate iskaču sa svih strana – ispred škola, bolnica, sportskih hala, pa čak i na mjestima gdje još ni projekat nije stigao da se zvanično udomi. Ako se ovako nastavi, do izbora 2027. godine postoji realna šansa da će se “prvo kopanje” organizovati i za običnu klupu u parku.

Scenarij je uvijek sličan: šljem na glavi, prsluk koji miriše na “važan projekat”, nekoliko kamera spremnih da uhvate istorijski trenutak i naravno – lopata koja simbolično ulazi u zemlju kao da upravo otvara vrata neke nove epohe. Zemlja se, doduše, obično ne sjeća tog trenutka, ali protokol pamti.

Građani su već razvili i specijalnu vještinu prepoznavanja faza projekata:
Faza 1 – “danas postavljamo kamen temeljac”
Faza 2 – “u toku su radovi” (koji se ne vide)
Faza 3 – “projekat ide po planu” (ali bez planiranog roka završetka)

Naravno, uz svako “lopatanje” ide i tiha nada javnosti da će se projekti zaista završiti brže nego što se fotografije objave. I još tiša nada da se iza sve te ceremonije ne krije više marketinga nego maltera.

U kafanama i na pijacama, uz dozu onog balkanskog iskustva koje je uvijek malo sumnjičavo, može se čuti i oprezna opaska da bi bilo dobro da sve ostane samo na simbolici – lopata kao lopata, a ne kao mjerni instrument za nestanak budžeta.

Podsjećanje na ranije političke epohe često služi kao referentna tačka, pa se tako i današnje scene upoređuju s već viđenim praksama. A kako se u nove vlade često slijeva kadar iz različitih političkih “ormara”, građani bi, kažu, voljeli da ovaj put uz lopate ide i nešto jače od PR fotografije – recimo, detaljna kontrola i potpuna transparentnost.

Do tada, ostaje nam da živimo u nadi da će se broj “prvih lopata” uskoro smanjiti, a broj završenih projekata konačno porasti. Jer lopata je, u suštini, koristan alat – samo bi bilo lijepo da se češće koristi za građevinu, a rjeđe za ceremoniju.