U političkom teatru u kojem se uloge mijenjaju brže nego scenografija u lošoj predstavi, poslanica Jelena Nedović ponovo je uspjela da privuče pažnju javnosti – ovog puta idejom da bi se, pored već poznate partijske akrobatike, moglo razmišljati i o „disciplinovanju“ privatnih medija koji joj, očigledno, kvare idealnu sliku stvarnosti.

Kritičari podsjećaju da je riječ o političarki koja je promijenila politički dres i mandatni okvir u skladu s dinamikom domaće političke berze, što je u javnosti već ranije izazvalo polemike i različita tumačenja. U tom kontekstu, današnje poruke o „redu u medijima“ zvuče kao nastavak jedne šire priče u kojoj se sloboda često mjeri po tome koliko se glas poklapa sa stavom vlasti čiji je dio, a u kreativnosti političkih preletača obično su ambicije previsoke. Često nedokučive.

Zanimljivo je, međutim, da se isti politički akteri – uključujući i samu Nedović – vrlo rado u svečanim prilikama pozivaju na evropske vrijednosti, demokratiju i svetost slobodnog novinarstva. Tada su izjave o „nezavisnim medijima“ i „novinarima kao čuvarima demokratije“ obavezni dio repertoara, gotovo kao politički folklor bez kojeg se ne može zamisliti nijedan dan novinara ili medijska konferencija.

Ipak, kada se reflektori ugase, a politika pređe iz govora u praksu, ton se mijenja. U tim momentima, sloboda medija često postaje fleksibilan pojam – poželjan, ali samo dok ne postavlja previše neugodnih pitanja.

Tako se stvara poznati politički paradoks: javno se brani sloboda, a privatno bi se uređivao sadržaj; javno se slavi pluralizam, a u praksi bi se rado suzio prostor za „neposlušne“ glasove. Sve to uz uvjeravanje da je riječ upravo o zaštiti demokratije.

I na kraju ostaje utisak da u ovoj verziji političke realnosti problem nijesu mediji koji rade svoj posao, već oni koji to rade bez prethodnog odobrenja političkog rasporeda snaga.

A tu, izgleda, počinje i završava definicija „problema“.

Tagovi