Crna Gora između „Koverte“, „Stanova“ i pravosudnog sljepila: Džaba smo krečili

Za isto djelo ne može se suditi dva puta – ne bis in idem. Tako kaže latinski, pravo i zdrav razum. U Crnoj Gori, međutim, djeluje kao da je to više sugestija nego pravilo — nešto kao “probaj pa vidi”.

Jer u sudskoj praksi koja se još “reformiše”, slučajevi ne umiru. Oni samo prelaze iz jedne sudnice u drugu, iz jedne presude u drugu, iz jedne žalbe u – beskonačnost.

Koverta: Dokazi postoje, ali ne u formatu vidljivom za sud

U slučaju „Koverta”, opet ista scena: Viši sud oslobađa, po drugi put, gotovo sa dosadom rutine. Obrazloženje? Klasično: snimak postoji, ali nije dovoljan, novac se vidi, ali se “ne vidi dovoljno pravno”, tok para nije dokazan, jer novac očigledno voli da putuje bez traga, standard “van razumne sumnje” nije ispunjen, što u prevodu znači: sumnje ima, ali nisu pravno elegantno upakovane. I tako se jedna od najpoznatijih afera u zemlji vraća kući — bez presude, ali sa uredno popunjenim zapisnicima.

SDT, naravno, ne odustaje. Žalbe putuju kao preporučena pošta: sporo, formalno i bez garancije da će iko promijeniti mišljenje.

Stanovi: Sve znaju, ali im fale dokazi da utvrde odgovornost

U „aferi Stanovi”, još jedna lekcija iz crnogorskog pravosudnog zen-a.Funkcioneri dobijaju stanove i kredite, dokumentacija postoji, odluke postoje, procedure postoje — ali krivično djelo, izgleda, ne postoji. Sudska logika ide otprilike ovako: sve je urađeno kroz institucije, komisije su “tehnički radile”, Vlada je “odlučivala”, odgovornost… ona je vjerovatno na pauzi.

Apelacioni sud, kao strpljivi profesor, vraća predmet uz napomenu da “nije dovoljno razjašnjeno”. U prevodu: pokušajte ponovo, ali ovaj put ubjedljivije.

Država u kojoj svi sve vide, ali seništa ne dokaže

Crna Gora je uspjela da razvije jedinstven pravosudni fenomen:

postoji snimak → ali nije dokaz
postoji novac → ali nije trag
postoje odluke → ali nema odgovornosti
postoji afera → ali nema krivca

Sve postoji, osim onoga što bi trebalo da postoji.

Ako SDT ne pošalje novu žalbu, ili ako Apelacioni sud ne “preokrene igru”, sve završava po najstabilnijem crnogorskom modelu: status quo, ali pravno obrazložen.

I tako ne bis in idem u Crnoj Gori dobija novu interpretaciju: ne znači da se ne sudi dva puta za isto djelo — nego da se ponekad ni prvi put ne zna da li se sudilo za išta.

Afera ostaje, presude dolaze i odlaze, a sistem – kao i uvijek – nastavlja da se reformiše. Samo bez žurbe.