Doktor istorijskih nauka Milan Gulić gostovao je u podkastu Rubikon i tom prilikom kazao da stradanje Srba iz Hrvatske jeste jedna od traumatičnijih stvari koja ostaje kao jedno obilježje srpske moderne istorije.
„Čitavo razdoblje raspada bivše Jugoslavije, to su stvari koje su ostavile trajan pečat na generacijama. Bilo ko ko je tada živio pa i oni nakon toga. Ovo jeste jedna od najtežih stvari ali čitavo to razdoblje je toliko traumatično a srpski narod je pored svih trauma ostao zapamćen i kao krivac. Ostalo je puno prostora da o tome razgovaramo, da to pokušamo da objasnimo sami sebi a onda to znanje da prenesemo na generacije koje tek dolaze. Mislim na sve što je pratilo raspad Jugoslavije. Nestala je država u kojoj su rođeni naši očevi, djedovi i babe“, naveo je on.
Istoričar je kazao da su ova područja ekonomski devastirana a kada vidite porušenu fabriku, tragove od gelera na kućama gdje i danas neko živi, mlade naraštaje na grobljima – to su sve trajni pečati i odgovori na pitanja koja moraju dati istoričari.
„Sve one druge strane koje su učestvovale u ratnim stradanjima imaju oreol i žrtve i pobjednika i mnogo više o tome pričaju nego srpski narod. Pogledajte šta je uradila hrvatska istoriografija. Gledajte gdje je Sarajevo a gdje Beograd po pitanju poznavanja rata u BiH. Na sreću Banjaluka parira Sarajevu. Ne trebamo posebno da apostrofiramo percepciju – to treba da se prezentuje novim generacijama. One stižu a ne znaju ništa o ratu u Hrvatskoj. Oni ako odu u biblioteku, njima će biti ponuđena verzija koju su pisali Hrvati sa svoje strane“, naveo je on.
Dodaje da Srbi bježe od ovih stvari kroz različite načine, pušta se u sferu teorija zavjera.
„A čini nam se da sve o tome znamo ali to je polje toliko složeno i neistraženo da će biti potrebne generacije istoričara koji treba da nam objasne šta se dogodilo. Generacije će biti potrebne da nam sve to kažu. Imamo svega nekoliko istoričara koji se bave raspadom Jugoslavije. Ali stižu mladi ljudi kojima je to u fokusu istraživanja. Kao što je traumatičan bio Prvi i Drugi svjetski rat, tako su traumatične i 90-e godine i moramo ponuditi znanja šta se to na ovom prostoru tada dogodilo“, naveo je on.
Problem je, dodaje, interpretacija ljudi rata 90-ih i to od strane ljudi koji time ne bi trebali da se bave.
„Ukoliko je istoričar govorio o Jasenovcu, o Oluji, njegovu knjigu će da pročita 300-500 ljudi a kada političar to kaže onda to čuju milioni. Ono zbog toga utiče na mase. Zvanično Sarajevo ne može da se pomiri sa postojanjem Republike Srpske. Pogledajte Crnu Goru gdje se srpskom narodu prijeti traktorima. A vidite – koliko je važno da objasnimo šta se desilo. Ne može prošlost nikada biti odvojena zidom od sadašnjosti, nekako je uvijek u nju upletena i zato je dobro da o ovome pričamo. Istoričari imaju zadatak da daju tu jednu nijansiranu sliku koja nastaje na konsultovanju memoristike, na osnovu drevnog načela da damo svoj sud o tome. Ali u tome učestvuju i umjetnici“, naveo je on.
Dodao je da Republika Srbija još uvijek ima problem sa svojom južnom pokrajinom ali to znači da ne trebaju da se vode novi ratovi već da se objasni šta se to dogodilo.
„Mi nismo ni popisali žrtve Prvog svjetskog rata desio se Drugi. Nismo popisali ni Drugi, desile su se 90-te. Kada pričamo o Drugom svjetskom ratu imate popis žrtava rata koji je nekompletan. Kada pričamo o ratovima 90-ih, Republika Srpska je otišla najdalje. Srećom, posmatraju i rat u Hrvatskoj kao nešto što je vezano za dešavanja u BiH. Mi nemamo popis žrtava NATO bombardovanja niti sukoba na Kosovu i Metohiji. Problem je u tome što su Srbi iz Drugog svjetskog rata izašli teško ranjeni. Preživjeli su stravičnu represiju i stradanja od okupatora, genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ali su i izašli kao pobjednici iz tog rata“, naveo je on.
Dodao je da rat nije predstavljen na pravi način već je zanemarena represija koja je praktikovana u toku rata, došlo je do vještačkog izjednačavanja, pa ste Ravnogorski pokret izjednačili sa Ustašama, što je tako konstruisana slika i živo je i dan danas i ne može se nikome objasniti osim onima koji vuku porodične veze.
„Srbi imaju dva antifašistička pokreta u Drugom svjetskom ratu, u oba su dominirali. I sa oba mogu da budu ponosni. Govorimo i o užasnim stvarima, ali i sa jedne i sa druge strane. Ali se onda postavlja pitanje šta se ovdje brani, Jugoslavija, Velika Srbija ili neka druga srpska država? Imate jednog komandanta u Vojsci Republike Srpske koji je kazao da je slom Krajine bio zbog četništva i da on nije dao zakletvu Vojsci Republike Srpske nego JNA. Jugoslavija je svakako država koju je primarno izborio srpski narod i gledao je kao svoj državni okvir dok su drugi narodi primarno gledali Republike. I tu nastaje problem. S jedne strane imate raskol unutar zemlje, a sa druge imate terorističke aktivnosti ustaške emigracije. Ali se sve vrijeme, i u socijalističkom periodu, radilo na stvaranju nezavisne Hrvatske dok su Srbi lutali 90-ih“, naveo je on.
Dodao je da ne postoji zvanična istorija a da se istoričari temama bave kao slobodi strijelci, van institucija ili unutar njih.
„Ali ovdje imate vizuru da je jedan pokret bio taj koji je bio pobjednički a da su ostala dva sarađivala sa okupatorima a to je potpuna zamjena teza“, naveo je on.
Dodao je da je srpsko pitanje ipak jedinstveno pitanje ali se gledalo parcijalno zbog Avnojevskih međa.
„Tako je došlo do različitih gledišta. Gledajući to parcijalno gubili smo i izgubili a neprijatelji su nastupali sa drugačijih stanovišta. Srbija je između ostalog devastirana sankcijama koje su joj uvedene. To je otvoreni pritisak da Beograd i Srbija u cjelini budu kooperativni. Onda Srbija uvodi sankcije Republici Srpskoj. Onda Republika Srpska nezainteresovano gleda propast Republike Srpske Krajine tokom Oluje. Posmatrajući srpsko pitanje parcijalno dok vas neprijatelji udaraju kolektivno, svako gleda parcijalni interes. Ako je interes Beograda u nečemu, oni će uvesti sankcije na Drini. Ukoliko je interes Pala opet u nečemu, oni će prećutati napad na Slavoniju. I ne samo što će prećutati, nego prilikom pada Krajine vrše se kontrola onih nevoljnika koji pokušavaju da pređu i zaustavljaju izbjegličku kolonu“, naveo je on.
Dodao je da je Srbija to gledala parcijalno a sa druge strane bila primorana na to.
„Hrvatska nema osjećaj da je 200.000 Srba u Krajini već ima osjećaj da je ostvarila pobjedu nad Srbima. Dakle nije to pobjeda nad 200.000 Krajišnika već pobjeda nad 200.000 Krajišnika. I to je jedan od razloga zašto između ostalog i rezultat koji je ostvaren nije naročito dobar sem stvaranja Republike Srpske. Mentalna Avnojevska podjela je preživjela i imala je svoju zastupljenost 90-ih kada je Srbima potrebna solidarnost. Ali te solidarnosti jeste bilo do 1991. ali kada počinje rat u BiH i kada su Srbiji uvedene sankcije kakve su uvedene a mogu da se porede jedino sa sankcijama koje su uvedene Rusiji (ali Srbija ne može da se poredi sa Rusijom) – ono što je urađeno je jeziva stvar. I na taj način ste ne samo režim natjerali da više ne gleda blagonaklono na ono što se dešava tamo i na poteze lidera u Kninu i na Palama, nego i na ljude ovdje da gledaju svoja posla. Ako ne može neko da priušti mlijeko jer ga nema kako će da se solidariše sa nekim u Kninu koji ga takođe nema“, naveo je on.
Dodao je da onog trenutka kad Krajina pada nema više elana u narodu kao što je bio kada je rat počeo.
„Vi nemate toliko izražen nacionalni osjećaj jer to nije moguće u bratstvu i jedinstvu. Nemate Crkvu kao temelj identiteta. Nemate više ni jezik, on je sada srpsko-hrvatski. I onda se ti ljudi koji su ostavljeni unutar AVNOJ-evske Hrvatske su upućeni ka Zagrebu. U Kraljevini Jugoslaviji je to bio Beograd. Onda su se Srbi u Hrvatskoj uhvatili za dvije stvari a to je Politika (novina). Tako se vidjelo da ste Srbin i tako što ste navijali za Crvenu Zvezdu. To je klub formiran 1945. ali se on vremenom pretvarao u nacionalni simbol za Srbe. To je pokazao i Aleksandar Raković. Za te ljude je to bio dokaz da su Srbi. Imate i njihove odlaske na utakmice, 600 km“, naveo je Gulić dodajući da su tamo navijali i za Partizan.
Čini se, dodaje, da je problem Kosova i Metohije i albansko pitanje na Kosmetu ono što je udarilo u same temelje Jugoslavije.
„Iako su druge republike ranije izašle, ja bih rekao da je taj problem takav koji je gurnuo Jugoslaviju u građanski rat. Zbog složenosti dešavanja u BiH i Hrvatskoj mi opet ne obraćamo pažnju jer je državna politika bila takva da se te stvari gurnu pod tepih i da se o njima ne priča. Država je sporadično preduzimala korake ali je uvijek davala ustupke u prilog onom što su separatisti tražili. 90-ih tamo realno izbija rat, naročito nakon 96. godine to je otvoreni rat. OVK se tada i zvanično pojavila. To je uobičajena teroristička aktivnost. Koliko smo znali o tom ratu u tom trenutku? Posle 99 godine mi vidamo sopstvene rane. U isto vrijeme ispod radara ostaje ono što se dešava u pokrajini a dešava se jeziv teror. Ljudi koji su ostali tamo su bili prepušteni na milost i nemilost teroristima ali se stradanje nastavlja i dalje i vidimo ga na dnevnom nivou i istiskivanje i poslednjih tragova države Srbije na tom prostoru“, naveo je on.
Dodao je da je jedina razlika činjenica da je stradanje Srba u Hrvatskoj završeno tako što Srba u Hrvatskoj danas ima samo u tragovima i što se još uvijek iz političkih struktura udara na njihov identitet a na Kosmetu stradanje nije završeno.
„Ti ljudi faktički žive pod okupacijom“, naveo je on.
Sudovi sude – ali ne pišu istoriju naveo je Gulić podsjetivši da je i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj slanje ljudi u logore bilo po zakonu.
„Je li to u redu? Naravno da ne. Ali je donijeta odredba. Moramo da budemo vrlo oprezni sa time. Kada su stvari tako postavljene onda se sve odvija u tom smjeru. Pogledajte dešavanja u Hrvatskoj. Nikome ne smeta što se brišu natpisi sa nadgrobnih spomenika, što se pokazuju fašistički pozdravi. 30 godina nakon rata neko pomaže Sarajevu da ostvari ono što je pokušao da ostvari 92-ge i odveo BiH u rat. Pogledajte obespravljivanje Srba u Crnoj Gori. Vi ne možete ni da pomislite da uvedete srpski jezik kao zvaničan“, naveo je on.
Srbi u Crnoj Gori nit su većinski nit su manjinski narod, priča se o Crnoj Gori koja je nekada bila srpska država, dodao je i kazao da ona to danas nije.
Milan Gulic da je pravi istoricar pricao bi istinu
i samo istinu.
Pri raspadu Jugoslavije najvise su stradali Bosnjaci i to od Srbije i Srpskog naroda.
I najvecu traumu i sada imaju Bosnjaci jer Srbija
i Srpska vojska su u citavoj Bosni napravili genocid nad Bosnjcima.
Milosevic sa Srpskom vojskom je ubio sto hiljada Bosnjka a 60 hiljda su Bosnjakonja silovali.
To je trauma a ne iseljavanje Srba iz Hrvacke kojega su unaprijed dogovorili Milosevic i Tudjman.