Još je svježa i skora izjava poslanice Demokratske partije socijalista Aleksandre Vuković Kuč da se ona svojevremeno svim snagama borila da Crna Gora postane članica NATO pakta, uprkos volji većine građana, kako je to naročito istakla. Tvrdnja javnosti da DPS, kako na vlasti, a evidentno – ni u opoziciji, nije pretjerano vodio računa ili se čak protivio volji naroda, nije novitet. I to nije ništa neobično. Ni prvi ni poslednji primjer političke grupacije koji se nije pretrgla da čuje šta građani žele.

Ono što jeste zapanjujuće i izrazito neobično jeste da se neko hvali time. U demokratskim zemljama, kazali su neki pametni ljudi, vlast je odgovorna narodu. Građani biraju vlast, valjda, većinom glasova. Svi koji sjede u poslaničkim klupama, ministarskim foteljama i drugim brojnim funkcionerskim kabinetima i kancelarijama. Njihovo većinsko mišljenje bi trebalo da bude važno, reklo bi se. No, da li je zapravo?

Ponos s kojim je Vuković Kuč istakla da je vrlo posvećeno i naporno radila da se učini nešto protivno većinskoj narodnoj volji prosto je frapantan. Ipak, s obzirom na to da znamo iz kojih političkih redova dolazi, nije začuđujuće. Premda nisu više članovi istog političkog subjekta, čini se da se Vuković Kuč nije odvojila od ekstremističke retorike 41. Vlade Duška Markovića.

Podsjetimo, Marković se svojevremeno hvalio medijima tzv. Kosova da je priznao ovu takozvanu državu isto tako – uprkos volji građana. Marković je tada precizirao i šokantne brojke i postotke svojih sunarodnika protiv kojih je išao. Kako je govorio tada, iako je čak 85% crnogorskih građana bilo protiv, priznali su Kosovo*. Premijeru je bilo preče nekom se pohvaliti, nego imati sluha za ono što građani žele. Ništa čudno. Ali, to da se neko diči time, umjesto da perfidno umota u političke manipulacije, i da nadasve očekuje podršku građana. O tempora, o mores.

Zašto li su, zaboga, postali opozicija?

 

 

 

Tagovi