(FOTO) Mitropolit Joanikije služio pomen žrtvama NATO agresije i pogroma na Kosmetu: Sjećamo se junaštva naših vojnika i oficira koji su se hrabro usprotivili agresiji!

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, služio je danas, u četvrtu nedelju Časnog posta posvećenu Svetom Jovanu Lestvičniku i na praznik Svetih mučenika Sevastijskih i Momišićkih, Svetu arhijerejsku liturgiju u Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Risnu.

Mitropolitu je sasluživalo sveštenstvo i monaštvo Mitropolije.

Na kraju Svete evharistije, Mitropolit je služio pomen žrtvama NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine.

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjnjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije vjernima se obratio nakon odsluženog pomena žrtvama NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju.

„Poslije ove svete službe obavili smo pomen svima onima koji su postradali u NATO agresiji nad našom otadžbinom prije 27 godina, pominjući i one koji su 2004. godine postradali u pogromu nad našim narodom na Kosovu i Metohiji gdje je bilo i ljudskih žrtava na više mjesta i mnogo paljenja i veliki progon našeg naroda sa Kosova i Metohije.

Sjećamo se te užasne nepravde, nasilja, agresije nad našom otadžbinom koja je zapravo poremetila svjetski poredak, jer je donesena odluka o bombardovanju bez Savjeta bezbjednosti i poštovanja ratnoga prava i ostalih međunarodnih ugovora i dogovora, čistom silom i tada je krenulo odvajanje i rasprarčavanje dijelova naše otadžbine.

Međutim, oni koji su bili uzročnooci tog nasilja i agresije, ne znaju da stanu do dana današnjega, ali ni njima baš dobro ne ide. Vidimo da je cio svijet danas u jednoj vlikoj krizi. Svuda su neki ili otvoreni ili pritajeni sukobi. Zato treba da se molimo Bogu za mir.

Međutim, nažalost, silni i moćni osvoga svijeta neće da čuju usamljene glasove pojedinih ljudi od savjesti i grupa koje traže da se prekine sa ratnim dejstvima i prolivanjem nevine krvi. Kako će se to završiti mi ne znamo, ali naše je da se molimo Bogu, a najvažnije je da pominjemo žrtve i one koji su živote svoje dali na bojnom polju suprotstavljajući se NATO agresiji i sjećamo se, naravno, junaštva naših vojnika i oficira koji su se hrabro usprotivili agresiji. Žrtava je bilo mnogo. I u Crnoj Gori na Murinskom mostu stradalo je troje djece i troje odraslih i most je porušen. To mjesto je dobilo stravičnu traumu, a prva NATO bomba je pala upravo na Crnu Goru i tamo je poginuo vojnik Saša Stajić.

Draga braćo i sestre, naše je da junake i nevine žrtve ne zaboravljamo, nego da ih uvijek pamtimo i ističemo. Vidimo da kako prolazi vrijeme, da i to naše junaštvo koje smo pokazali i jedinstvo narodno koje smo tada pokazali, da je veliki zalog za našu budućnost, za naše zajedništvo, za naš opstanak i da te žrtve koje su tada pale za vjeru i otačastvo, da se ne mogu zaboraviti i da je i to spomen svijetao i vječan i da će vječno ostati u našem pamćenju kao nevine žrtve i kao junaci, podstičući nas na najviše vrijednosti ljubavi prema Bogu, svojoj vjeri i narodu i otadžbini i prema zavjetima naših predaka.

Neka ova sveta služba svima vama bude na radost, zdravlje i na sreću i daj Bože da u međusobnoj ljubavi i radosti dočekamo praznike koji slijede i kao vrhunac svih praznika svijetlo Vaskrsenje Hristovo koje neka vam dođe sa blagoslovom i izobiljem duhovnih darova. Amin. Bože daj“-naveo je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije nakon pomena žrtvama NATO agresije.

Jeromonah Makarije-iguman manastira Savina, vjernima je besjedio nakon pročitanog odjeljka iz Jevanđelja.

Govorio je o grijehu, pokajanju i cilju našeg života koji se sastoji u tome da se sjedinimo sa Hristom- da Gospod uđe u naše srce i u naše biće.

„Da nas prožme i da se mi prožmemo NJime i da kroz to nasledimo večni život i carstvo nebesko po obećanju Božijem. Kada se kršatavamo mi dobijamo savršenu blagodat Božiju. Oblačimo se u Hrista i njome živimo i dobijamo ključ carstva nebeskoga, ali ako smo nepažljivi i ne živimo po zapovestima Gospodnjim, mi se udaljavamo od Boga i padamo u razne grehe i naše slabosti ljudske se projavljuju kroz naš život i onda dolazimo u jednu poziciju da shvatimo da ne možemo da se sjedinimo sa Hristom, samo iz jednog razloga, a to je greh. Greh koji se projavljuje nema ništa zajedničko sa Hristom i sa carstvom nebeskim. Zato moramo da se borimo protiv greha. Da uložimo veliki trud da bismo stigli do večnog života. Za nas je to važno da shvatimo i razumemo i da se pravilno borimo.

„Dakle, da bismo se vratili Hristu, kada padnemo u greh kao ljudi (to može svakom da se dogodi), povratak nazad ka Bogu jeste pokajanje. Istinsko pokajanje. Nikako drugačije. Svim svojim srcem i svim svojim bićem pokajati se i vratiti se tako Bogu. Ali, moramo da znamo i istinu vere- šta to znači istinsko pokajanje. Da ne bismo zalutali i mislili da se kajemo, a u suštini da naše pokajanje nema silu koja nas preobražava i ponovo sjedinjuje sa Hristom i vraća u red svetih. Onih koji nasleđuju carstvo nebesko. Zato, proslavljajući ove nedelje velikog Jovana Lestvičnika, čitajući njegovo delo i učeći šta to znači u našim bićima, učimo da se ponovo vraćamo Bogu i šta je to istinsko pokajanje.

Čovek mora istinki da se kaje da bi se vratio Bogu. I on, Sveti Jovan Lestvičnik, kaže da onaj koji plače, on ne vidi drugoga. To znači da čovek koji se istinski kaje, on ne osuđuje drugoga, zato što ne može da vidi drugoga u stanju greha. Ako bude obratio pažnju na greh svog bližnjeg i ako ga bude osuđivao, on sam se neće kajati niti imati silu istinskog pokajanja.

Šta treba da dostignemo u svom duhovnom životu, da bi to naše pokajanje bilo jasno, da ne bismo otišli u večni život sa nejasnom predstavom jesmo li se spasli, odnosno da li nam je Bog oprostio sagrešenja. Mi se molimo stalno i na Liturgiji i svim službama sa „Gospode pomiluj nas“, oprosti nam sagrešenja naša. Molimo se: Oče naš , oprosti nam kao što mi opraštamo dužnicima svojim“.

Šta je znak istinskog pokajanja? Put je da plačemo za svoje grehe, a znak da se istinski kajemo kod svetih otaca Crkve postoji nekoliko najvažnijih znakova istinskog pokajanja. Prvi je da čovek oseća da je dužnik Božiji i da šta god uradio u ovome životu, doprineo Bogu, sagradio, napravio u svom unutarnjem biću, da osećamo da smo dužnici Božiji. Drugi je mržnja prema grehu (čovek koje zadobije blagodat Božiju, mora osećati mržnju prema grehu). Još jedna važna stvar koja se tiče oproštaja sagrešenja odnosi se na to šta čovek doživljava u svom unutrašnjem biću. Osim mržnje prema grehu i osećaja da smo dužnici Božiji, jeste da čovek kome Bog oprašta grehe oseća poniznost prema svima.