Na današnji dan proslavljaju se Svetih četrdeset mučenika Sevastijskih, koji su bili vojnici rimskog cara Licinius. Kada su nastali ponovni progoni hrišćana, njih četrdeset nije htjelo da se odrekne Isus Hrist. Bilo im je zaprijećeno da će biti lišeni vojničke časti, na šta je jedan od njih, po predanju – Kandid, rekao: „Ne samo čast vojničku, nego i tijela naša uzmi od nas; ništa nam nije draže i časnije od Hrista Boga našega.“
Tada je vojvoda Agricola naredio da ih kamenuju, ali su se kamenice vraćale i pogađale one koji su ih bacali. Jedan kamen pogodio je i samog Agricolu i razbio mu zube.
Nakon toga, vojvoda je, obuzet bijesom, naredio da vojnike svuku, povežu konopcima i bace u jezero koje se ledilo od ljutog mraza. Uokolo su bili stražari, a da bi im muke bile veće, na obali je postavljeno toplo kupatilo, osvijetljeno bakljama i okruženo vatrom, s toplom vodom koja se dimila. Samo jedan od četrdesetorice izgubio je vjeru i pošao prema kupatilu, ali nije daleko stigao, jer je na samom pragu umro.
Noću je s neba pala neobična svjetlost koja je zagrijala vodu oko vojnika, a zajedno s njom na njihove glave spustilo se 39 vijenaca. Jedan od stražara, vidjevši to čudo, skinuo je odjeću, ispovjedio da je hrišćanin i ušao u jezero. Tada se na njegovu glavu spustio četrdeseti vijenac.
Sutradan je cio grad pohrlio na obalu jezera, jer niko nije mogao vjerovati da su vojnici preživjeli noć u ledenoj vodi. Tada su knez Lysias i vojvoda Agricola odlučili da ih pogube, spale njihova tijela, a nesagorjele ostatke bace u jezero.
Tri dana nakon pogubljenja, mučenici su se javili episkopu Petar Sevastijski i pozvali ga da pokupi njihove kosti iz jezera. Episkop je, krišom od vlasti, noću sa sveštenicima otišao na jezero. Tada je cijelo jezero svijetlilo, kao da su zvijezde sišle na vodu – svaka kost mučenika zračila je svjetlošću. Hrišćani su ih potom sakupili i dostojno sahranili.
Oni su postradali i ovjenčani vječnom slavom 320. godine, dok su imena njihovih mučitelja ostala zapamćena po zlu.
Na ovaj dan obilježavaju se i Mladenci, jer su stradalnici bili mladići. Ovaj praznik povezan je s običajem darivanja mladih bračnih parova, onih koji su se vjenčali između dva praznika Mladenaca. Dan je posvećen njima i zbog vijenaca kojima su mučenici bili ovjenčani ljubavlju Hristovom.
I u crkvenom vjenčanju mladencima se na glave stavljaju vijenci, koji imaju trostruku simboliku: carski (jer je svaki čovjek gospodar u svom domu), mučenički (jer brak podrazumijeva žrtvu) i vijenci besmrtne slave u Hristovom carstvu. Time se ukazuje da supružnici treba da budu vjerni jedno drugome, kao što su sevastijski mučenici bili vjerni Hristu.
Mladenci uvijek padaju u vrijeme posta, pa i proslava treba biti u skladu s tim.
(Svetigora)
