Čovjek koji zaista voli Gospoda i stvarno traži buduće Carstvo, čovjek koji zaista pati zbog svojih grijeha i koga su stvarno ispunile misli o muci i Sudu vječnom, čovjek koji ozbiljno strahuje pri pomisli na svoju smrt – više nije u stanju da vodi računa o imovini, novcu i slavi ovoga svijeta, o roditeljima, prijateljima, braći, niti o bilo čemu zemaljskom.
Prestavši sasvim da se brine o tome, omrzavši svaku pomisao na to, pa čak i svoje sopstveno tijelo, slobodan od svega, bezbrižan, on odvažno ide za Hristom i stalno gleda u nebo, od njega očekujući pomoć, po riječima svetoga: Pripila se duša moja uz Tebe (Ps.62,9), i kao što reče i drugi nezaboravni: A ja se ne umorih prateći te, i ne zaželjeh dana niti odmora ljudskog, Gospode (Jer.17,16).
Za nas je najveća sramota da mislimo na nešto što nam u času nevolje, tj. smrti, ne može dobra donijeti, kada smo već sve pomenuto ostavili na poziv kojim nas je Gospod a ne čovjek pozvao. To je baš ono što reče Gospod: osvrtati se za sobom, i ne biti dostojnim Carstva nebeskog (Lk.9,62).
Gospod naš zna da mi, početnici, lako padnemo, i da se, živeći i srećući se sa svetovnjakima, lako vraćamo u svijet. Zato je onome što mu reče – Dopusti mi najprije da odem i ukopam oca svoga, odgovorio: Ostavi, neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve (Mt.8,22).
(656) Pošto smo se odrekli od svijeta, demoni nam savjetuju da milosrdne i sastradalne svetovnjakе hvalimo, a sebe da žalimo, kao da smo se svojim odricanjem od svijeta lišili tih vrlina.
Cilj je, pak, naših neprijatelja, da nas putem lažne smirenosti vrate u svijet, ili, ako ostanemo u monaštvu, da nas survaju u očajanje. Jedna je stvar, kada se oni što žive u svijetu omalovažavaju iz uobraženosti; no sasvim je drugo, misliti o njima loše pošto smo već otišli od njih, kako bi se izbjeglo očajanje i stekla spasonosna nada.
Da čujemo, zato, što je Gospod rekao mladiću koji je skoro sve zapovijesti izvršio: Još ti jedno nedostaje da prodaš sve i razdaš siromašima (Lk.18,22; Mt.19,21), te da sam postaneš siromah koji prima milostinju. Mi, koji čeznemo za usrdnim i vatrenim podvigom, treba pažljivo da razmotrimo kako je Gospod sve koji prebivaju i žive u svijetu nazvao mrtvima, rekavši nekome:
Ostavi duhovne mrtvace, svetovnjakе, neka oni ukopavaju tjelesne mrtvace. Tom mladiću bogatstvo nije nimalo smetalo da pristupi krštenju, te nema osnova kad neki misle da mu je radi njega Gospod naredio da proda bogatstvo. Nama, pak, monasima, neka takvo svjedočanstvo posluži kao najbolji dokaz najveće slave našeg poziva.
Treba ispitati, zbog čega ljudi koji žive u svijetu i prebivaju u bdenju i postu, u naporu i zlopatnji, ne nastavljaju sa svojim prijašnjim podvigom, patvorenim i lažnim, kada napuste svijet i stupe u monaštvo, tj. na poprište gdje treba da se vidi koliko ko stvarno vrijedi.
Video sam mnoge i vrlo različite izdanke vrlina koje su takvi ljudi zasadili u svijetu, zalivali prljavom vodom taštine, okopavali razmetanjem i đubrili gnojivom pohvala, kako su se brzo osušili, presađeni u zemlju pustu, gdje svetovnjak nema pristupa, bez smrdljive vode sujete. Nažalost, tako je: biljke kojima treba takva vlaga ne mogu donositi ploda na suhom, bezvodnom tlu monaštva.
Ko je omrznuo svijet, umakao je od tuge. A ko je ostao privržen bilo čemu vidljivom, još se od tuge nije oslobodio. Kako i da se ne rastuži – kada se lišio onoga što mu je toliko priraslo za srce! U svemu treba da se držimo trezvoumlja. Ipak, u odnosu na to mi treba naročito da budemo razboriti.
Video sam u svijetu mnoge ljude koji su se zahvaljujući brigama, mnogobrojnim obavezama i nespavanju, spasili od besnila sopstvenog tijela. Stupivši, međutim, u monaštvo, oslobođeni od svih prijašnjih briga i dužnosti, oni su se na najžalosniji način, kretanjima tijela, prljali.
Pripazimo, da se ne nađemo u zabludi govoreći kako idemo uskim i tijesnim putem, dok, u stvari, hodimo po širokom i prostranom putu.
Uski put se prepoznaje po morenju stomaka, svenočnom stajanju, ograničenom uzimanju vode, oskudjevanju u hljebu, očišćavajućem piću sramote, podsmehu, (657) poruge i grdnje, odsecanju svojih prohtjeva, trpljenju uvreda, podnošenju prezira bez roptanja; prepoznaje se po tome – ako se ne srdite kada vas klevetaju, ako se ne ljutite kada vas ponižavaju, ako ste smireni kada vas osuđuju.
Blago onima što idu putem koji je ovdje pokazан, jer je njihovo Carstvo nebesko! Niko neće ući u nebesku ložnicu uvenčan slavom, ako se ne odrekne prvim, i drugim, i trećim odricanjem. Mislim na odricanje, prvo, od svih stvari, ljudi, roditelja; drugo, od svoje volje; i treće, od uobraženosti koja prati poslušnost.
Iziđite od njih i odvojite se, i nečistote svijeta ne dotičite se, govori Gospod (Is.52,11). Jer, ko je od njih ikada učinio kakvo čudo? Ko je od njih mrtve vaskrsnuo? Ko demone istjerao? – Niko! Sve su to trofeji monaha, koje svijet ne može da primi. Kada bi mogao – čemu onda podvig, čemu odlaženje iz svijeta?!
Kada demoni po odricanju našem od svijeta započnu da rasplamsavaju naše srce uspomenom na roditelje i braću našu, pripremimo se za borbu molitvom, i rasplamsajmo u sebi sjećanje na vječni oganj, da bismo sjećanjem na njega ugasili vatru našeg srca, zapaljenu u nevrijeme. Potpuno se vara onaj koji misli da nije privržen ni prema čemu – a rastuži mu se srce kada nešto izgubi.
Kad mladi, skloni tjelesnoj ljubavi i oblapornosti, zažele da stupe u monaštvo, treba da se uče trezvoumlju i pažnji, i da se, koliko god više mogu, klone svake naslade i svakog zla, da im potom ne bude gore od prvog.
U luci se može naći spasenje, ali i propast. To dobro znaju oni koji plove po duhovnom moru. Žalosан je to prizor, kada u samoj luci pretrpi brodolom onaj koji se sa pučine već bio spasao.
Druga stepenica. Ko je uspio da je dostigne, neka nastavi da trči po lestvici ugledajući se na Lota, a ne na ženu njegovu.
