Politička scena Crne Gore svjedoči nevjerovatnom performansu u kojem vrh DPS-a optužuje aktuelnu vlast za stvaranje „policijske države“. Smiješno je to čuti od strukture koja je skupštinsku salu godinama pretvarala u poprište policijskih akcija protiv tadašnjih kolega.

Sjećanje građana nije tako kratko kako bi u DPS-u željeli da bude. Svi pamtimo noćne sjednice na kojima je policija pod punom opremom upadala u parlament i doslovno iznosila poslanike Demokratskog fronta (DF).

Tada nije bilo prostora za dijalog ni upozorenja, već su se bez oklijevanja primjenjivale najstrože mjere prinude. Poslanici su trpani u policijske „marice“ direktno iz skupštinskih klupa, često bez ikakvog pravnog utemeljenja ili skidanja imuniteta.

Danas, kada poslanici DPS-a ometaju rad sjednica, lupaju o klupe ili pokušavaju fizički da spriječe glasanje, slika je potpuno drugačija. Niko ne poziva interventnu jedinicu da pendrecima uspostavlja red nad današnjom opozicijom.

Obezbjeđenje reaguje minimalno, a policije nema ni na vidiku unutar zgrade Skupštine. Poslanici DPS-a uživaju punu slobodu govora i performansa, bez ikakvog straha da će završiti u „betonjerci“ zbog opstrukcije rada.

Upravo tu leži apsurd teze o „policijskoj državi“ koju danas plasira vrh DPS-a. Kako je moguće da živimo u diktaturi, ako se opoziciji dozvoljava ponašanje zbog kojeg se u njihovo vrijeme išlo direktno u zatvor?

Ova razlika u tretmanu najbolje pokazuje ko je zapravo koristio policiju kao batinu, a ko danas poštuje dignitet parlamenta. Dok je DPS vladao, zakon je bio sredstvo za eliminaciju protivnika, a danas je on okvir koji štiti čak i one koji ga opstruiraju.

Optužbe o represiji su samo dimna zavjesa za strah od gubitka decenijskih privilegija i kontrole nad službama bezbjednosti. Da je Crna Gora zaista „policijska država“ onako kako je DPS nekad praktikovao, njihovi poslanici bi danas pisali saopštenja iz pritvora.

Tagovi