(632) Naš Bog i Car, dobar, predobar i svedobar (kada se govori slugama Božijim, naime, s Bogom treba i započeti) stvorio je sva slovesna bića i obdario ih dostojanstvom slobode. Jedni su, zato, prijatelji NJegovi, a drugi istinske sluge, neki su mu sluge nekorisne, drugi su se sasvim otuđili, a neki su mu protivnici iako mu ništa ne mogu.
Prijatelji Božiji, kako to mi u svojoj ograničenosti smatramo, čestiti oče, jesu u stvari duhovna i bestelesna bića oko NJega. Istinske sluge jesu svi koji su neumorno i oduševljeno činili i uvijek čine samo ono što je po NJegovoj volji. Beskorisne sluge su oni što se smatraju krštenima, a zavjet sa krštenja nisu ispunili kako treba.
Otuđeni, pak, od Boga i neprijatelji Božiji, mislimo, jesu oni što u Boga ne vjeruju ili oni što vjeruju krivo. Bogoborci su, pak, oni koji ne samo što su sami prekršili i odbacili zapovijest Gospodnju već se svom snagom bore i protiv onih koji je izvršuju.
Svaka od spomenutih vrsta iziskuje posebnu i prigodnu knjigu. No, nama neučenima u ovom slučaju ne bi moglo koristiti izlaganje o tome. Hajde, stoga, požurimo sad, pružimo pokorno i bez pogovora svoju nedostojnu ruku k istinskim slugama Božijim što nas svojim naredbama pobožno primoraše i ljubazno prisiliše da pišemo, od njihova znanja pozajmimo trsku za pisanje, umočimo je u tamno mastilo svetlog smirenoumlja, pa je onda kao na neku hartiju (633) (ili bolje – kao na duhovnu tablicu) spustimo na njihovo uglađeno i čisto srce.
Zapisujući božanske riječi kao da božansko sjeme sejemo, počnemo ovako:
(633) Bog je život i spas svih koji su obdareni slobodom: vjernih i nevjernih, pravednih i nepravednih, pobožnih i bezbožnih, bestrasnih i strasnih, monaha i svetovnjaka, pametnih i glupih, zdravih i bolesnih, mladih i starih, kao što su za svakog bez razlike – svjetlost, sunce, vazduh. Bog ne gleda ko je ko (Rim.2,11; up. Ef.6,9).
Bezbožnik je smrtno biće koje ima razum, a svojevoljno beži od pravog života, te za svog Tvorca, koji vječno postoji, misli da ne postoji. Prestupnik je onaj što zakon Božiji tumači po svom zloumlju i smatra da vjeruje, i pored toga što je obuzet bogoprotivnim mišljenjem. Hrišćanin je sušta slika Hristova, koliko je moguće čovjeku, u riječima, djelima i misli, sa pravom i nepogrešnom vjerom u Svetu Trojicu.
Bogoljubac je onaj koji učestvuje u svemu što je prirodno i bezgrešno, i koji ne propušta da prema svojim mogućnostima čini dobra djela. Uzdržljivac je onaj koji se posred iskušenja, zamki i meteža upinje iz sve snage da podražava Onoga koji je daleko od svega toga.
Monah pripada anđeoskom činu i [vodi] anđeoski život, koji se ostvaruje u vještaštvenom i prljavom tijelu. Monah je čovjek koji se drži samo Božijih zapovijesti i riječi, u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Biti monah znači neprestano primoravati prirodu i neumorno bdjeti nad svojim čulima. Monah ima posvećeno tijelo, očišćena usta i prosvijećen um.
Monah je prebolna duša, stalno obuzeta sjećanjem na smrt, bilo da bdije ili da spava. Odvajanje od svijeta jeste hotimična mržnja na ono što ljudi u svijetu hvale, i poricanje prirode radi postignuća onog što je natprirodno.
Svi oni koji su spremno odbacili ono što pripada ovom životu, svakako behu podstaknuti [željom] za budućim Carstvom, ili obiljem grijehova, ili, pak, ljubavlju prema Bogu. Ako se nijednim od spomenutih ciljeva nisu rukovodili, njihovo je napuštanje svijeta besmisleno. Samo, i u tom slučaju, dobri naš Sudija očekuje da vidi kakav će biti kraj njihovog životnog puta.
Ko napusti svijet da bi sa sebe zbacio breme grijehova, neka se ugleda na one što sjede na groblju van grada, i neka ne zaustavlja vrele i gorke svoje suze, ni nečujni lelek srca, dok i sam ne ugleda Isusa gdje dolazi da odvali stenu okorelosti sa srca i oslobodi um od veza grijehova – kao što je Lazara oslobodio (up. Jn. 11,44) – zapovijedajući svojim poslušnim anđelima: „Razdrešite ga od strasti, i pustite da ide k blaženom bestrašću!“
Inače, on nema nikakve koristi od napuštanja svijeta.
Svima nama što hoćemo da izađemo iz Egipta i pobegnemo od faraona, bezuslovno je potreban neki Mojsije, posrednik po Bogu između nas i Boga, koji bi, revnosan u (636) djelanju i sagledavanju, za nas pružao ruke k Bogu, kako bismo pod njegovim vođstvom prešli more grijehova i Amalika strasti naterali u bekstvo [1].
Stoga se prevariše neki koji su, uzdajući se u svoje sopstvene snage, mislili da im nikakav vođa nije potreban. Jer, oni koji su izašli iz Egipta dobili su za vođu Mojsija, a oni što pobegoše iz Sodoma imahu anđela (up. Post.19,1 itd.). Prvi liče na ljude koji se prepuštaju nezi ljekara da bi izliječili bolesti svoje duše: to su oni što izađoše iz Egipta.
A drugi liče na ljude koji žarko žele da svuku sa sebe nečistotu gadnoga tijela: zato im je i potreban anđeo, ili, da tako kažem, pomoćnik ravan anđelu. Ukoliko su nam teže rane, utoliko nam je potreban vešt ljekar.
Ljudi koji su se poduhvatili da se sa tijelom popnu na nebo, potreban je zaista krajnji napor, praćen bezgraničnom patnjom (naročito u početku njihovog odricanja), dok se slastoljubiva naša narav i neosjetljivo srce pomoću pravoga plača ne pretvore u bogoljublje i čistotu. Jer, kajanje, duboko kajanje, i velika, nevidljiva gorčina su neizbježni u ovom poduhvatu, a najviše onima koji žive površno, sve dok naš um, to besno i halapljivo pseto, kroz prostotu, duboku krotost i marljivi trud ne postane budan stražar čistote.
No, budimo hrabri, svi strasni i nemoćni, i nepokolebljivom vjerom, kao desnicom, prinesimo i priznajmo Hristu nemoć i slabost svoje duše. On će nam neizostavno pomoći čak i više nego što zaslužujemo, samo ako se neprestano držimo dubokog smirenoumlja.
Neka znaju svi koji pristupaju ovom divnom, surovom i tjeskobnom, ali i lakom podvigu, da su došli da se bace u oganj – ukoliko samo žele da se oganj duhovni useli u njih. Zato neka svaki ispita sebe, pa tek onda neka jede od hljeba monaškog života, umešanog sa gorkim zeljem, i pije iz čaše ispunjene suzama, da se ne bi borio na sopstvenu osudu. Kad se ni svaki kršteni ne spasava – ostalo je bolje da prećutim!…
Oni koji započinju ovaj podvig, da bi postavili siguran temelj, treba svega da se odreknu, treba sve da prezru, sve da ismeju, sve da odbace. Čvrst, trostruki i trostubni temelj čine: bezazlenost, post i celomudrenost. Sva djeca u Hristu neka počinju sa ovim vrlinama, uzevši za primjer pravu djecu: u djeci nema nimalo zla.
Neće se kod njih nikada naći pokvarenost, ni glad nezajažljiva, ni trbuh nenasiti, ni tijelo raspaljeno pohotom. (Uostalom, možda se te strasti razvijaju s čovjekovim uzrastom, raspirujući u nama oganj).
Zaista je mrsko, a i opasno, da rvač malakše tek što je stupio u borbu, jer će svako u tome vidjeti predznak njegovog poraza. U svakom slučaju, odlučan početak biće nam od koristi i kad potom nastupi malaksalost: hrabru dušu, sustalu u podvigu, podstiče sjećanje na prvobitnu revnost kao (637) bodilo.
Neki su se, zahvaljujući tome, često podizali.
Kada duša, izdajući samu sebe, izgubi blaženu i milu toplinu, neka brižljivo ispita iz kakvog uzroka se je lišila, pa neka svom snagom i revnošću nastoji da je otkloni. Tu toplinu je nemoguće vratiti kroz druga vrata osim kroz ona na koja je i izašla.
Čovjek koji se odrekao svijeta pokrenut strahom, liči na upaljeni tamjan, koji najprije zamiriše a potom završi dimom. Onaj, pak, koji je to učinio radi nagrade, podseća na mlinski žrvanj koji se svagda jednoliko okreće. A čovjek koji iz božanske ljubavi napušta svijet, odmah u početku stiče oganj. On, pak, kao da je u neku šumu bačen, za tren oka izraste u ogromnu buktinju.
Ima ljudi koji grade na kamenom temelju; drugi, bez ikakva temelja, na goloj zemlji podižu stubove; a ima i takvih kojima se, pošto propešače jedan mali dio puta, zagreju žile i zglobovi, te hitrije koračaju. Ko je pametan, razumiće simvoličnu pouku [2].
Svesrdno potrčimo na poziv Boga i Cara! Inače, kako smo kratka veka, moglo bi se desiti da za dan smrti ostanemo bez ikakva ploda, te da skončamo od gladi.
Ugodimo Gospodu kao što vojnici ugađaju caru: od samog stupanja u vojnu službu traži se od nas da savesno služimo.
Bojmo se Gospoda makar onoliko koliko se plašimo od zvijeri. Videh ljude koji su krenuli u pljačku, ne bojeći se Boga; a kad su na tome mjestu čuli lavež pasa – odmah se vratiše. Ono što strah od Boga nije mogao da učini, učinio je strah od zvijeri.
Zavolimo Gospoda makar onoliko koliko volimo svoje prijatelje. Često sam viđao ljude koji su Boga uvredili i nimalo se zbog toga nisu sekirali; a kada su ti ljudi nekom sitnicom uvredili svoje prijatelje – upotrebili su sva sredstva, domišljali se na svaki način, sve trpeli, za sve se izvinjavali, i lično, i preko rođaka, i poklonima – samo da bi obnovili prvobitnu ljubav.
U samim počecima podviga odricanja od svijeta, vrline se, svakako, stiču trudom i mukom. Napredujući dalje, postajemo neosjetljivi za teškoće, ili ih osjećamo još samo malo. A kada revnost potpuno obuzme i osvoji našu tjelesnu prirodu, vrline već stičemo potpuno prožeti radošću, čežnjom i božanskim plamenom.
Koliko su za pohvalu oni ljudi koji odmah u početku radosno i svesrdno izvršavaju zapovijesti Božije, toliko su jadni oni koji čitav svoj vek provedoše u podvigu izvršavajući zapovijesti – ali još sa mukom.
Ni odricanja koja su prouzrokovana spoljnim okolnostima nisu za potcenjivanje i osudu. Znam za neke koji su se, bežeći, neočekivano sreli s carem, priključili se njegovoj sviti, ušli u dvorac i bili posađeni za carsku trpezu. Videh sjeme, slučajno palo u zemlju, kako donosi napredan i obilan rod. Razumije se, mogućno je i obrnuto.
Video sam i čovjeka koji je došao u bolnicu po nekakvom drugom poslu, a ne da se liječi; međutim, bio je osvojen ljubaznošću ljekara, spao mu je (640) mrak sa očiju, te se zadržao na liječenju. Tako je ono što se nekima desilo protiv njihove volje, vrijedelo i značilo više nego ono što drugi hotimično čine.
Niko ne bi trebalo da se naziva nedostojnim monaškog poziva, pod izgovorom da ima mnogo teških grijehova, i potcenjujući sebe zbog slastoljublja, izmišljajući izgovore za grijehe (up. Ps.140,4). Gdje je mnogo gnoja, tamo je potrebno zamašno liječenje, da bi se uklonila nečistota. Zdravi ne dopadaju bolnice.
Kad bi nas ovozemaljski car pozvao, u namjeri da nas primi u svoju ličnu službu, mi ne bismo oklevali, ne bismo se izgovarali, nego bismo spremno ostavili sve i pohitali mu u susret. Pazimo, zato da, po svojoj lenosti i lakomislenosti, ne odbijemo poziv kada nas Car nad carevima, Gospodar nad gospodarima i Bog nad bogovima pozove u ovaj nebeski čin, te da na Velikom sudu ne ostanemo bez opravdanja.
Može ići i čovjek koji je sputan lancima svjetskih poslova i briga, ali teško; i oni kojima su noge okovane često moraju hodati, ali se stalno spotiču i zadobijaju rane. Neoženjen čovjek, vezan za svijet isključivo poslovima, liči na onoga kome su samo ruke vezane (jer, kad zaželi da krene putem monaškog života, veze ga ne sprečavaju). A oženjeni liči na roba kome su i ruke i noge okovane.
Neki od onih što vode površan život u svijetu, postavili su mi sledeće pitanje: „Kako se možemo približiti monaškom životu i pored svojih žena i poslovnih briga?“ Odgovorio sam im: „Svako dobro djelo koje možete učiniti, učinite. Nikoga nemojte ružiti. Nikoga ne pljačkajte. Nikoga nemojte lagati. Ne pravite se važni ni pred kim.
Nikoga nemojte mrzeti. Često posjećujte crkvu. Budite milosrdni prema sirotinji. Nikoga ne sablažnjavajte. Tuđe se žene ne dotičite: neka vam bude dovoljna vaša. Ako tako budete (641) postupali, nećete biti daleko od Carstva nebeskog“.
Krenimo sa radošću i strahom Božijim na ovaj divni podvig, ne plašeći se naših neprijatelja. Jer, oni, mada nevidljivi, pažljivo posmatraju lice naše duše. Kad vide da se promijenilo od straha, oni se još žešće okomljuju na nas, jer opažaju, lukavi, da smo se prepali. Spremimo se hrabro za borbu s njima: niko ne sme da se suprotstavi onome koji se svojski bori.
Gospod je po svome promislu olakšao početnicima takvu borbu, da se u samom početku ne bi vratili u svijet. Zato se svagda radujte u Gospodu, sve sluge Božije, pošto se u tome vidi prvi znak ljubavi Gospodnje prema nama, kao i to da nas je On sam pozvao.
Uostalom, zna se da Bog čini i ovako: kad vidi odvažnu dušu, On je odmah uvodi u bitku, jer želi da je brzo uvenča slavom. Sakrio je Gospod od onih u svijetu neugodnost ovog poprišta (iako je to, u stvari, ugodnost). Kad bi se znalo za to, niko se ne bi odrekao od svijeta.
Usrdno posvećuj Hristu napore svoje mladosti, pa ćeš se u starosti radovati bogatstvu dobrote. Ono što se u mladosti stekne, krepi i teši iznemogle od starosti. Pregnimo, momci sa oduševljenjem, i živimo trezvoumno, jer je trenutak smrti neizvjestan. Zaista zle i opake, prepredene i podmukle, moćne i budne, bestelesne i nevidljive neprijatelje imamo; neprijatelje kojima je vatra u rukama i koji žele da spale hram Božiji upravo onim ognjem koji u njemu gori [3].
Niko od mladih ne sme da sluša svoje neprijatelje, demone, koji savjetuju: „Nemoj iscrpljivati svoje tijelo, da te ne spopadnu nevolje i bolesti“. Naročito u naše vrijeme, teško da će se naći neko ko bi se rešio da umrtvi svoje tijelo, mada se po neko i lišava obilne i ukusne hrane. Demon u tom slučaju hoće da već stupanje naše na podvig načini mlitavim i površnim, računajući da će kraj biti kao i početak.
Oni koji su rešili da ozbiljno služe Hristu, pre svega treba da se postaraju kako bi uz pomoć duhovnih otaca i na osnovu svog sopstvenog saznanja izabrali sebi odgovarajuće mjesto, način podviga i zanimanje. Nije za svakog opštežiće, naročito ne za one koji su skloni slastoljublju, niti je za svakog isposnica, jer isposnički usamljeni život sadrži mnogo povoda za gnjev. Svaki treba da razmisli koji mu način života najbolje odgovara.
Na tri najglavnije vrste podviga svodi se čitav monaški život: na podvižničko napuštanje svijeta i samoću, na podvig bezmolvija s jednim ili najviše sa dvojicom, i najzad, na trpeljivo življenje u opštežiću. Ne skreći, kaže Eklisijast, ni na desno ni na lijevo (Prič.4,27), već idi carskim putem. I stvarno, srednji od spomenutih puteva mnogima odgovara.
Teško usamljenome, kaže Eklisijast, jer nema nikoga od ljudi da ga podigne kada padne (644) u uninije, ili pospanost, ili lenost, ili očajanje (Ekl.4,10). A gdje su dva ili tri sabrana u ime moje, onde sam ija među njima, reče Gospod (Mt.18,20).
Koji je monah, onda, vjeran i pametan? Onaj koji je sačuvao svoju vatrenost, i koji svakoga dana, do kraja svog života, nije propuštao da doda plamen na plamen, žar na žar, revnost na revnost, i čežnji za Bogom bogočežnjivost.
Ko se učvrstio na ovom stupnju, neka se ne osvrće na ono što je za njim.
