Prošlo je nekoliko sati od poziva koji je predsjednik države Jakov Milatović uputio čelnicima parlamentarnih političkih partija na sastanak, “u cilju izlaska iz političke i institucionalne krize, kao i obezbjeđenja neophodnog nacionalnog jedinstva radi završetka našeg evropskog puta”. Poručio je da se sastanak može desiti “koliko je sjutra”. Pozvani ćute. Još nema “ni crnog ni bijelog dima” na Milatovićev aber.
Milatović, koji koristi svaki momenat da se oglasi u javnosti i kada treba i kada ne treba, i kada mu funkcija to nalaže, ali češće onda kada nema nikakve veze s pozicijom koju pokriva. Pojavio se i ispred Skupštine da podrži protest penzionera. Ali kakve su stvarne vajde od toga?
On nema političku težinu da bilo šta obeća i iza toga stane: nema partiju, nema članstvo, nema glasače, nema ni organizovanu podršku. Kao slučajni predsjednik, mandat mu traje do aprila 2028. godine i to je, zasad, cijeli njegov politički horizont. Bez jasne druge perspektive. Osim, eventualno, da potraži utočište u nekoj opozicionoj partiji, jer ga vladajuće, po svemu sudeći, neće.
I zato, u njegoševskom tonu, Milatovićeva današnjica staje u jednu rečenicu: malo rukah, malena i snaga.
Njega je sdatralo ono sto je odmah sat vremena nakon iraguacije pohitao da kaze da su Srbi pocinuli genocid tu je navukao prokletstvo i nasebe i na pleme svoje i na zemlju drzavicu ME