Peđa je bio ranjen – imao je 50 kg i jeo na slamčicu, ali se vratio na ratište! „Kad ću ako neću sad?!“

Iako ranjen, Peđa Leovac se vratio na Kosovo da brani svoje drugove. Njegova hrabrost i odlučnost postali su simbol odbrane. Imao je samo 23 godine, vilicu polomljenu na tri mjesta i tijelo koje se od rana osušilo na pedesetak kilograma, ali Predrag Peđa Leovac (24) nije mogao da sjedi kod kuće dok njegovi drugovi ginu na granici.

Iako povrijeđen i slab, vratio se na Kosovo. Na Veliki petak jedan snajperski metak prekinuo je život momka koji je postao simbol odbrane Košara i natjerao najtvrđe oficire da zaplaču.

Priča o njemu je objavljena na Fejsbuk stranici „Bombardovanje Srbije 1999. – Da se nikad ne zaboravi“, a mi vam je prenosimo u cjelosti:

Predrag Leovac je rođen u Pljevljima, u Crnoj Gori. U svom rodnom gradu završio je i osnovnu školu i gimnaziju, a onda odlučio da upiše Vojnu akademiju, smjer pješadija i dođe u Beograd.

Peđa je bio izuzetno sportski tip. Bio je odličan karatista. Bavio se i aikidom. Umio je da istrči Beogradski polumaraton i maraton.

Baš negdje u vrijeme kada su na Kosovu i Metohiji trajale velike borbe između srpske policije i vojske i šiptarskih terorista, Leovac završava Vojnu akademiju, u septembru 1998.

Dobio je čin potporučnika. Odmah je upućen u pokrajinu, Prištinski korpus, 53. granični bataljon pod komandom tada majora Duška Šljivančanina.

Dobio je raspored dužnosti komandira voda za intervencije na karauli Ćafa Prušit. Iako tek svršeni vojnik, sa još uvijek nepune 24 godine, Predrag se među kolegama i starješinama nametnuo kao veoma sposoban i hrabar.

Krajem oktobra mjeseca, za vrijeme redovne patrole na granici sa Albanijom, pas iz pratnje nagazio je na minu time je aktiviravši.

Ona je nažalost teško ranila Leovca, polomivši mu vilicu na tri mjesta, a geler se zaustavio pod lijevom plećkom. Drugi vojnik iz pratnje zatečen eksplozijom počinje da puca iz mitraljeza misleći da su napadnuti od terorista, ali Leovac kojem je puška od detonacije izbijena daleko iz ruke, iako teško povrijeđen uspijeva da ostane pribran, smiruje vojnika i potpuno sam odlazi na karaulu po pomoć.

S obzirom na veoma ozbiljne povrede koje je zadobio, morao je da bude prevezen najprije u Prištinu a potom i na VMA u Beograd. Predrag je operisan i nije htio dugo da se zadržava na bolničkom liječenju. Njegov otac, a ni on nisu željeli da zauzimaju krevet ranjenicima koji su svakodnevno pristizali iz borbi sa Kosmeta.

Odlazi u svoje Pljevlja na oporavak. On je tekao teško i sporo, zbog prirode glavne povrede koju je zadobio nije mogao normalno da jede, pogotovo ne čvrstu hranu, pa je bio prinuđen na slamčicu. Takva ishrana i dugotrajno ležanje dovelo je do toga da znatno oslabi i izgubi dosta kilograma. Ipak, februara mjeseca, situacija na Kosmetu ali i u čitavoj Srbiji je sve napetija jer NATO agresija visi u vazduhu. Predrag Leovac još uvijek nedovoljno oporavljen, fizički oslabljen, nezaliječen, ne može više da boravi kući. Nemir koji je osjećao i ogromna želja da se vrati na svoje mjesto i pridruži kolegama prelomila je u njemu definitivnu odluku. Vraća se na Kosovo i Metohiju.

Samo je jedan dan ušao na vrata kasarne u Đakovici kod svog komandanta majora Duška Šljivančanina.

On, šokiran što ga vidi pita: „Pa, Peđa zašto si došao, treba još da se oporaviš?!“, na šta mu Leovac odgovara:

„Kad ću ako ne sad, da sam mislio da se i dalje oporavljam ostao bih kući!“.

Predrag poslije razgovora, prvo što je uradio, odlazi u minsko polje, pronalazi pušku koju je izgubio četiri mjeseca ranije prilikom ranjavanja od mine, uzima je, čisti i priključuje se nazad u svoj vod.

Na Veliki petak 9. aprila 1999. godine, NATO agresiji pridružuje se već dobro poznata kopnena iz pravca Albanije.

Prvi na udaru bio je upravo 53. granični bataljon, odnosno 125. motorizovana brigada sa svega stotinak uglavnom mladih vojnika. Ti početni dani bili su stravični. Nije se znalo ko i odakle napada. Regularna albanska vojska gađa sa svoje teritorije, OVK teroristi nadiru u tri pravca, a uz njih su kako smo ranije pisali i razni strani plaćenici zapadnih specijalnih jedinica i mudžahedinskih i ustaških dobrovoljaca.

Vod Peđe Leovca ulazi u direktnu borbu već 11. aprila. Leovac donosi odluku da sa 30-ak iskusnih rezervista tek pristiglih krene u odbranu graničnog kamena C4, a mlađe neiskusne vojnike ne želi da izlaže direktnoj borbi za život i ostavlja ih kao obezbjeđenje u pozadini.

Tri puna dana, sa veoma malim zalihama hrane i vode, potporučnik Predrag Leovac i saborci vode tešku bitku sa agresorima preko granice.

Umorni i izgladnjeli, treći dan Leovac traži preko veze artiljerijsku podršku. Vidno nervozan viče u motorolu:

„Ukoliko za pola sata ne izvršite artiljerijsku pripremu, ja povlačim svoje ljude, pa ne možemo više, ne možemo da mrdnemo sa ove kote odavde!“.

Poslije samo 20 minuta kreće granatiranje iznad vrha i počinje da istjeruje šiptarske teroriste na čistinu.

„E tako, sad može da se ratuje“, viče Leovac, „Vojsko, za mnom“!

Ubrzo uskače među dvojicu terorista i na faktor iznenađenja jednog odmah eliminiše, a drugog graničar u njegovoj pratnji.

Peđa gleda prema vrhu, Albanci se panično povlače, a on već zamišlja kako javlja komandi da je zadatak praktično poslije tri dana izvršen.

Samo u jednom trenutku staje, usmjerava dio vojnika na stranu oko Škoze gdje takođe traje borba i odjednom osjeća nešto čudno. Učinilo mu se da ga je nešto pecnulo za vrat.

Prišao je najbližem vojniku pritisnuvši šakom mjesto gdje ga je pecnulo i taman kad je htio da nešto izusti, iz usta je krenula krv. Spustio je šaku koja je bila cijela krvava. Krv u mlazu izlazi iz vrata i Peđa polako gubi svijest i pada. Tada je postalo jasno da je pogođen snajperom sa visine. Četiri vojnika pritrčavaju Leovcu, platnom mu obmotavaju vrat i smještaju ga u šatorsko krilo, a onda koliko god su ih noge nosile prenose ga do saniteta.

Ubacuju ga i kreću za Đakovicu. Ljekari se bore nekako da ga održe u životu, ali nažalost ne uspijevaju. Đakovica je daleko, a Peđa Leovac više nije izdržao. Izdahnuo je poslije nekoliko kilometara i otišao u legendu.

Preko radio veze odjeknule su riječi: „Našeg Leovca više nema“. Toliko su se smrti nagledali prethodnih dana, ali niko nije mogao da povjeruje. Kažu da je taj dan posljednji put komandir „Morine“ pustio suzu.

Na Vidovdan 2024., poslije 25 godina od herojske pogibije, potporučnik Predrag Leovac dobio je spomenik u svojim Pljevljima.

(Kurir.rs)