Kada bi se jednog jutra otvorili kompletni arhivi crnogorske tajne službe, politička scena u Podgorici vjerovatno više nikada ne bi bila ista. To nije dramatična metafora – to je realnost sa kojom su se suočavale gotovo sve postkomunističke države koje su pokušale da otvore dosijee svojih službi.

U Crnoj Gori, međutim, taj proces nikada nije ozbiljno započet.

Dok su neke zemlje Istočne Evrope javno objavljivale arhive bivših službi i imena saradnika, u našoj državi dosijei i dalje ostaju duboko zaključani. Upravo zbog toga mnogi analitičari, političari, i bivši insajderi godinama ponavljaju isto pitanje: šta se zapravo nalazi u tim arhivama?

U javnosti se često govori da su arhive službi mnogo više od obične administracije te da se u njima nalaze mreže saradnika, operativne akcije kao i kompromitujući materijali o javnim ličnostima. Sudeći po iskustvu država gdje su takvi dokumenti objavljeni otkriveno je da su pojedini političari, novinari, privrednici pa čak i kulturne ličnosti decenijama bili dio skrivenih mreža. Zato se među političkim komentatorima često može čuti jedna provokativna teza: da bi otvaranje arhiva ANB-a u Crnoj Gori imalo efekat političkog zemljotresa.

Posebno osjetljiv period su devedesete godine. To je vrijeme sankcija, ratova u regionu, paralelnih ekonomija i švercerskih ruta koje su prolazile kroz Balkan. To se pogotovo može reći za Crnu Goru gdje je tadašnji režim optuživan od strane italijanskog tužilaštva za šverc cigareta o čemu su pisali brojni mediji u Crnoj Gori ali i Hrvatskoj. U tim godinama, bezbjednosne službe u gotovo svim državama regiona su svakako imale ogromnu moć. One su nadzirale političke protivnike, pratile kriminalne mreže, ali su vrlo vjerovatno bile duboko uključene u političke procese.

„Naši Epstinovi fajlovi“

U savremenoj javnosti često se koristi metafora „Epstinovi fajlovi“ – izraz koji simbolizuje kompromitujuće mreže moći u kojima se prepliću politika, novac i uticaj. U tom smislu, pojedinci smatraju da bi arhivi crnogorske službe mogli predstavljati upravo takvu vrstu istorijskog dokumenta: mapu odnosa i savezništava koja su oblikovala državu tokom posljednjih trideset godina.

Sada se postavlja hipotetičko pitanje šta bi ta dokumenta pokazala – da li političke dogovore iza zatvorenih vrata, operacije koje nikada nisu javno objašnjene – ili pak samo rutinski rad jedne službe?

To je pitanje na koje trenutno niko izvan samog sistema nema odgovor.

Otvaranje dosijea u mnogim zemljama nije bilo jednostavno. U nekima je izazvalo političke krize, u drugima je pomoglo društvu da zatvori bolna poglavlja prošlosti.

U Crnoj Gori taj proces još nije ni počeo.

A dok arhive ostaju zaključane, ostaje i prostor za sumnje, teorije i nagađanja. I možda upravo zato mnogi vjeruju da bi jednog dana, kada bi se ti dokumenti konačno otvorili, politička scena doživjela potres kakav ova mala država još nije vidjela.

Tagovi