Veliki ruski pisac Fjodor Dostojevski poznat je kao jedan od književnih divova, ali pored toga on je bio i briljantan preduzetnik i pionir u oblasti samoizdavaštva. Uz podršku njegove supruge Ane, Dostojevski je prevazišao svoju razornu kockarsku zavisnost i postao prvi ruski autor koji je sam objavljivao svoje knjige. Ali tek je objavljivanje „Dnevnika pisca“ – zbirke publicistike i proze u kojoj nam je predstavljen onaj njegov nezaboravni san u kojem je otkrio smisao života – od njega napravilo nacionalni brend.
U februaru 1876, razmišljajući o jednodušnim pohvalama koje je dobio za prvi tom svog dnevnika, 55-ogodišnji Dostojevski kontemplira o paradoksu udovoljavanja ljudima i, u istom tom dnevniku čiji uspjeh sada razmatra, piše sljedeće:
Odavde, u poglavlju pod naslovom „O tome kako smo svi dobri ljudi“, on otpočinje sjajnu raspravu o našoj dubokoj dobroti, ispoljavajući iskrenu vjeru u ljudski duh i ubjeđenje da smo inherentno svi dobri, uprkos pokvarenosti koju ponekad oblačimo kao loše skrojeno odijelo, kako bismo impresionirali imitiranjem one koje pogrešno vidimo kao impresivne. Dostojevski ovako piše:
„Svi smo mi dobri ljudi – osim onih loših, naravno. Pa ipak, u prolazu primjećujem da među nama možda uopšte i nema loših ljudi – možda ima samo bijednih. Ali mi nismo stasali do zlih. Nemojte mi se podsmijehnuti, nego razmislite: u prošlosti smo, zbog odsustva loših ljudi među nama (ponavljam: uprkos izobilju raznoraznih vrsta bijednih), stigli do tačke u kojoj smo bili spremni, recimo, da visoko cijenimo razne loše male ljude koji se pojavljuju među našim književnim junacima, a uglavnom su pozajmljeni iz stranih izvora. Ne samo što smo ih cijenili, već smo se i slijepo trudili da ih imitiramo u stvarnom životu; kopirali smo ih, i u tom pogledu bili smo spremni da iskočimo iz sopstvene kože.“
I dok se veći dio te rasprave o nedoličnom imitiranju o kojem raspravlja Dostojevski odnosi na specifičnu tačku u ruskoj kulturnoj istoriji, u nju je utkano i jedno šire podsjećanje na to da, pozajmićemo ovdje nezaboravne riječi Eleonore Ruzvelt, „kada prihvatimo tuđe standarde i vrijednosti… predajemo naš sopstveni integritet i postajemo, srazmjerno našoj predaji, manje ljudska bića.“ U opasci koja je naročito pronicljiva kada je u pitanju problematična savremena građanska klima u Rusiji, Dostojevski razmatra privlačnost imitiranja takvih zlikovaca:
„Cijenili smo i poštovali ove zle ljude (…) jedino zbog toga što su nam se prikazivali kao ljudi čvrste mržnje, u suprotnosti sa nama Rusima, koji smo, kao što je poznato, ljudi veoma slabe mržnje, a tu svoju crtu smo oduvijek naročito prezirali. Rusi su nesposobni da mrze dugo i ozbiljno, i ne samo ljude, već i poroke – mračnjaštvo neznanja, despotizam, opskurantizam i sve druge, ovima slične, retrogradne stvari. Čim se prva prilika ukaže, mi smo spremni i željni da se pomirimo… Molim vas, razmislite: zašto bismo mrzjeli jedni druge? Zbog zlodjela? – Ali ovo je veoma klizava, veoma delikatna i nepravedna tema – jednom riječju, dvosjekla… Svađa je svađa, ali ljubav je ljubav… Mi se svađamo najviše i jedino zato što više nije vrijeme za teoretisanje, za žurnalističke čarke, već je vrijeme za rad i praktične odluke.“
Ne samo da se ruski narod mora oporaviti od „dva vijeka manjkanja radnih navika“, nego on artikuliše i jednu univerzalniju i tužnu ljudsku tendenciju da izbjegavamo nesigurnost time što napadamo:
Što se više neko osjeća nekompetentnim, spremniji je na svađu.
Pa ipak, Dostojevski pristupa ovom problemu, ne sa strogom osudom, već sa dubokim saosjećanjem:
Šta je, ako mogu da pitam, loše u vezi sa tim? – Samo da je to dirljivo – i ništa više. Pogledajte djecu: ona se svađaju tačno u onom uzrastu u kojem još uvijek nisu naučila kako da iskažu svoje misli – upravo tako. Pa, u ovome nema ničega obeshrabrujućeg; naprotiv, ovo u izvjesnoj mjeri samo potvrđuje našu svježinu i našu, da tako kažem, nevinost.
On posmatra kako se ova tendencija ispostavlja u njegovom sopstvenom zanatu – što je danas nesumnjivo preuveličano, kad kritika nije samo profesionalizovana već i senzacionalizovana profitom koji potiče od komercijalnih medija:
„U književnosti, zbog nedostatka ideja, ljudi grde jedni druge, koristeći sve uvrede odjednom, ovo je nemoguć i naivan metod primijećen samo među primitivnim narodom; ali, Bog zna, čak i u ovome postoji nešto skoro dirljivo: upravo to neiskustvo, ta dječja nekompetentnost čak i u na pravi način iznesenom prigovaranju.“
Ali ispod takve defanzivne nesigurnosti i cinizma, tvrdi Dostojevski, leži dublja, iskrena potreba za dobrotom:
„Ja ni u kom slučaju nisam podrugljiv; ne podsmijevam se: među nama postoji široko rasprostranjeno, iskreno i vedro očekivanje dobra (to je tako, šta god neko rekao drugačije); žudnja za zajedničkim radom i zajedničkim dobrom, a sve ovo – prije bilo kakvog egoizma; ovo je najnaivnija žudnja, prepuna vjere lišene bilo kakve ekskluzivnosti ili primjesa kaste, pa iako se pojavljuje kao tričava i u rijetkim manifestacijama, ona dolazi kao nešto neprimjetno, što svi preziru… A zašto bi trebalo da tražimo „čvrstu mržnju“? – Časnost i iskrenost našeg društva ne samo da su nesumnjive, nego čak i lako upadaju u oči. Pogledajte malo pažljivije i vidjećete… prvo dolazi vjera u ideju, ideal, dok ovozemaljske blagodeti dolaze kasnije.“
Naša je obaveza, kao ljudskih bića, kaže Dostojevski, da se ne obaziremo na površnu nesigurnost koja tjera ljude da se svađaju i da potražimo dublje žudnje, da držimo ogledalo jedni drugima pred najvišim idealima, prije nego da pravednički upiremo prstom jedni drugima u najniže mane:
„Pravi prijatelj čovječanstva, čije srce nije samo jednom zadrhtalo u saosjećanju sa stradanjima ljudi, razumjeće i oprostiti neprohodne nanose prljavštine u koju su potopljeni, i biće u stanju da pronađe dijamante u prljavštini.“
On zahtijeva da se takvo saosjećanje odobri ruskom narodu, ali u njegovim riječima može se naći trajno razumijevanje za sve obespravljene grupe i grubo osuđivane zajednice:
„Sudite, ne po lupeštvu koje oni često počine, nego po onim velikim i svetim stvarima za kojima žude usred sveg tog lupeštva. Osim toga, ljudi se ne sastoje samo od podlaca; postoje takođe i pravi sveci – i to kakvi sveci! Oni sami su prosvijetljeni i osvjetljavaju svima nama put!“
Više od jednog vijeka prije nego što je moderna psihologija otkrila kreativnost mentalne gimnastike u racionalizaciji naših loših postupaka, Dostojevski govori o zamkama takvih racionalizacija:
„Nekako, slijepo sam uvjeren da ne postoji takav zlikovac i hulja među ruskim narodom koji ne bi priznao da je lupež i gnusan, dok se, među nekim drugima, dogodi ponekad da osoba napravi neko nepočinstvo i da se time hvali, uzdižući to svoje nepočinstvo na nivo principa, tvrdeći da se l’ordre (franc. – poredak, prim. prev.) i prosvijećenost civilizacije iskazuju upravo takvim grozotama; oni nesrećni završe tako što iskreno i slijepo povjeruju u to.“
Ograđujući se da „govori samo o ozbiljnim i iskrenim ljudima“, Dostojevski ponavlja svoj apel iz srži svog ubjeđenja:
„Ne sudite ljudima po tome šta su, nego po tome šta žele da budu.“
