Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Probudio sam se jutros uz zvuk notifikacija koje su na mom telefonu zvučale kao sirene za uzbunu koje smo slušali za vrijeme Nato bombardovanja.
Portali koje čitam bili su preplavljeni vijestima o napadu Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran.

Nebo nad Bliskim istokom je blokirano. Aerodromi takođe, u totalnoj blokadi. Granice su zapečaćene a život stotina miliona ljudi je suspendovan.

Nameće se logičan zaključak da su zadnje godine života na tom prostoru nekakva apokaliptična fikcijia ali stvarnost odavno piše scenarije koji prevazilaze najgore projekcije.

Iran je, pripremljen na totalnu propast, uzvratio nasumičnim prijetnjama i napadima dok cijeli svijet kalkuliše.

Jedna druga članica NATO pakta, daleko od Bliskog istoka, svakodnevno doživljava blokade u svojoj neobičnoj apokalipsi. Blokade aerodroma i puteva oko Botuna, magistralnih puteva oko Cetinja, pa na kraju i budvanskih putića u blizini kuće ministra u Vladi Crne Gore

Velika geopolitička drama oko Irana i mali provincijski teatar apsurda, koji godinama proizvode Crnogorci i Srbi, stoje jedan naspram drugog kao ogledala koja se međusobno iskrivljuju i izazivaju gađenje kod svakog normalnog posmatrača.

Zamislite kontradikciju da se na jednoj strani planete troše svakog dana milijarde na blokade i udare, na sofisticirane oblike razaranja, na opstrukcije koje se nazivaju strategijom dok na drugoj strani, u mom dvorištu, prinuđeni smo da se saplićemo o improvizovane i mučne blokade i barikade gumama i političkim frustracijama.

Oko Arapskoog poluostrva je blokirano nebo dok je na brdovitom Balkanu blokiran razum.
Tamo je riječ o kontroli nuklearnog oružja, nojevog oružja i vazdušnog prostora a u Montenegru o kontroli tuđeg mišljenja.

Blokade i sukobi u komšiluku ili na udaljenim mjestima danas traju danima i nedeljama a kod nas su blokade i barikade postali naš folklor, naš dokaz postojanja, sebi i svijetu.
Ako ne blokiramo i ne barikadirimo kao da ne postojimo.

Nema sumnje da smo odavno došli u fazu da moramo ozbiljno da porazmislimo o tome da društvo propada onda kada izgubi osjećaj za stil i stid, za budvanstvo i crnogorstvo, za jadranstvo i mediteranstvo, i za mjeru i zajednički interes. Kada sve to društvo zamijeni sitnim plemenskim strastima onda je dotaklo zid.

U Crnoj Gori danas svako ima svoju mini-granicu, svoj cetinjski ili botunski carinski prelaz, svoju rampu u budvanskom naselju Gospoština koju podiže i spušta po potrebi.
Država se ne raspada spektakularno, pa da to bude tema nekog budućeg komercijalnog spektakla već se troši u beskrajnim sitnim opstrukcijama.

Blokade aerodroma i magistrala nisu samo saobraćajni kolaps već poražavajuća dijagnoza teške mentalne slike društva koje ne zna kuda ide.

Blokada putića do kuće nekog funkcionera groteskna je slika naše opsesije da politiku svedemo na lični obračun, na komšijsku svađu podignutu na nivo državne krize i gradske afere.

Čitav Iran gori pod težinom raketa i strateških kalkulacija ali mi gorimo od sitnih i beskonačnog ponavljajućeg inata.

U toj paraleli nema ničeg utješnog već je to put do jasne spoznaje da ludilo vremena i prostora u kojem živimo, anarhija beščašća, nisu rezervisani za ratne zone već se sve to tiho i neumitno širi i tamo gdje rata formalno nema.

Nesposobnost da zamislimo drugačiji način borbe osim zatvaranja, prekidanja, zaustavljanja je ona krajnja, finalna i ultimativna blolada.
Društvo koje stalno stoji na kočnici, kao što naše stoji, i koje blokira svaki pravac kretanja ne može daleko stići jer ostaje trajno blokirano.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi