Piše Milovan Marković
Sjedinjene Američke Države i Izrael ipak su jutros otpočeli „preventivni“ napad na Iran. Akcije američkih marinaca i izraelskog IDF-a, kodnih naziva „Epski bijes“ i „Rika lava“, njihov su drugi sinhronizovani poduhvat usmjeren na Islamsku Republiku u nepunih godinu dana.
Sjetimo se, u junu 2025. Izrael je vodio dvanaestodnevni rat s Iranom. SAD su tada izvele snažne vazdušne udare na iranska nuklearna postrojenja. Sve je urađeno pod izgovorom da je režim u Teheranu, što je vjerovatno i bilo tačno jer Mosad i Šin Bet imaju precizne podatke, s obzirom da je Izraelu jedina realna prijetnja na ovom području Iran, „udaljen svega sedam dana od toga da proizvede materijal za nuklearnu bombu“.
Naredba za današnji pohod izdata je u toku pregovora SAD i Irana, uz relativno optimistične poruke koje su dolazile s obje strane, a koji su, uz posredovanje Omana, vođeni u Ženevi.
Ispostavlja se da su ti „diplomatski napori“ za postizanje rješenja nakon američkog ultimatuma u praksi poslužili tek kao kupovina vremena za pregrupisavanje snaga. Prije svega, naravno, dopremanje dodatnih nosača aviona u region i šire raspoređivanje američkih i „savezničkih kapaciteta“ na Bliskom istoku.
Sukob je, znajući Benjamina Netanjahua koji ga je čitavo vrijeme forsirao, bio i više nego izvjestan. Pitanje je bilo jedino tajminga, odnosno kada će Donald Tramp prelomiti i dati „zeleno svjetlo“ za takvo nešto.
Ova matrica nije nikakav novitet. Vašington za pregovarački sto nikad ne dolazi da bi postigao dogovor ili napravio kompromis, već da opravda zacrtani cilj i osigura legitimitet za naredni potez koji je gotovo uvijek – rat.
Kontinuitet spoljnopolitičke doktrine SAD, kako god je nazivali (Monroova, Donroova…), nadživljava izborne cikluse. Zato je, u suštini, potpuno nebitno da li su na vlasti demokrate ili republikanci, liberali ili konzervativci, Bajden ili Tramp.
U tom kontekstu današnja operacija protiv Irana, koji jeste vjerska tiranija i diktatura, dio je taktike u kojoj diplomatija prethodi vojnoj akciji, a ne obrnuto.
Pregovori, dakle, služe da odlože vojna dejstva samo dok sve, a prevashodno javno mnjenje u zemlji i Evropi, ne bude spremno na zvanično povlačenje obarača.
Današnja eskalacija posebno je rizična zbog činjenice da SAD imaju desetine vojnih baza širom Bliskog istoka (Irak, Sirija, Jordan, Katar, Bahrein, UAE…). Svaka od njih sada je legitimna meta Irana, Hezbolaha, Huta i drugih vjerskih milicija. U takvom scenariju sukob će se teško zadržati na relaciji Vašington i Tel Aviv – Teheran. On će se, vrlo moguće, preliti i otvoriti prostor za lančanu destabilizaciju.
Dosadašnje iskustvo nas uči da, kada Bliski istok bukne u punom kapacitetu, posljedice više nijesu regionalne, nego globalne – bezbjednosne, energetske, političke…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
