Piše: Vasilisa Ilinčić
Zvali su ga mali počasni. Od malena mu je prodavana priča da je iznad. Roditelji, baba, deda, tetke, strine, ujne. Svi su gledali u njega kao u uzdanicu. I morao je da ima naročit pedigre. Nisu mogli da ga zapuste pa su forsirali malog počasnog da oponaša. Ali, ne bilo koga. Morao je, da bi počast opravdao, učiti da vrti prstima dok priča, da dok palamudi i zabacuje glavu crta sebi zanesenjačko-zatupljeni pogled; kad je zbunjen da uvlači nozdrve, pa nadasve – da šteka na čuveno slovo R.
Rođen, eto, bez govorne mane, a pokušao da je stvori. Samo da bi bio jednog dana bio pravi počasni. A kad je stasao i upisao školu, nije mogao da bude gimnazijalac kao drugi gimnazijalci. Bio je to ni manje ni više nego Počasni Gimnazijalac.
U tom momentu već je bio dovoljno veliki da više ne moraju da ga nagovaraju da oponaša. Sad je to sam želio, uveliko naviknut da mora svuda biti onih koji su počastvovani i onih kojima se počasti rođenjem uskraćuju. Naučen da je od specijalne sorte, te nikad nije htio da se druži ni sa kim ko to nije. Na društvenim mrežama pratio je samo svoj odabrani krug počasnih u pokušaju, kao i partijske profile, face i opštinske odbore.
I, naravno, uzora. Pa kako bez njega? Počasni Gimnazijalac ganjao je uspjeh, onaj transparentni, primjetni. Bubao za solidne ocjene u školi. Školi koja od najranijih godina djecu usmjerava da se nadgornjavaju jedni s drugima, da i među njima postoje raznorazne funkcije, eksploatori i eksploatisani. Ipak, ono što je u žiži javnosti rezervisano je bilo za Počasnog Gimnazijalca.
Trudio se da se pročuje kao aktivista, humanista, tip koji ide u pozorište i izlazi samo u najskuplje lokale. I to s odabranim društvom. Vidjela sam ga svojevremeno kad je trčao za negdašnjim visokim funkcionerom i (ondašnjim) partijskim istomišljenikom, uredno počešljanog i obučenog u (Š)šućmurasto odijelo. Počasni Gimnazijalac, kao da je od Z(z)lata.
Ma, da je sreće da je samo za njim. Htio je sebi da utaba pute, poznanstva, da bude imao ko da ga pogura ka uzoru kasnije. Postepeno je razmišljao, i dugoročno. Sve je lijepo isplanirao, svaki dan i svaki sekund. Dok ne stigne do krajnjeg cilja. Čak je nastojao da ga virtuelni svijet prepozna po poslovicama nekih antičkih progonitelja hrišćana. Podsjećali su ga time, valjda, na rol-modela.
Samo što nije znao da u životu rijetko kad planirano postane obistinjeno. Nije dovoljno željeti i kotrljati jezik na r. Moraš raditi, danonoćno, i svaki korak mjeriti. U suprotnom, ma kako se činilo, skliznućeš u provaliju kad se najmanje budeš nadao. A džaba ti počasti onda, sine brute. I njegov uzor je tako djelao, pa se preigrao. E tome se Počasni Gimnazijalac nije nadao. Došao, vidio, a izgubio! I to na izborima na kojima je prvi put imao pravo glasa.
Šta sad reći, koju poruku poslati?! Nije imao još puno vremena da bude Gimnazijalac, a titula Počasnog mu je oduzeta – njome su nadjenuli njegovog vrlog uzora, ni manje ni više! Zli jezici bi rekli forsirao je to da u gimnazijalsko doba bude počasni zato što je znao da će rol-model to postati kasnije. No, neka, nećemo u teorije zavjere. Ostao je malo posle. Bio i na listi jednom, mada se uzjogunio što je stavljen negdje pri dnu.
U kampanji pričao je o Sastavcima dok je gledao kako se partija rastavlja. U budućnosti partije godinama je ostao među prvima do prvog. Trpio je i trpio. A kako se približavala jedna od godišnjica prvih izbora na kojima je glasao, a koji su mu planove poremetili, počeo se hvatati za glavu. Tog toplog ljetnjeg jutra napustio je Počasnog. Sjetio se ideje, principa stranačkih, Evrope, progresa, ma čega sve ne.
Sastavio lijepo i kulturno saopštenje zašto ide. Spakovao kofere i otišao. Cijelo djetinjstvo učenja i uzrastanja u kvalitetno obrađenog interpretatora, svaki žulj na ruci od silnog vrćenja prstima i svaka upala sinusa od prisilnog šepanja na r, sve je to bacio niz vodu. Snovi da će jednog dana biti počasni razbili su se u paramparčad. Ne može biti među prvima do prvog iz budućnosti. Ne, ne.
Sreća njegova pa istovremeno ni prvi do prvog iz prošlosti više nije mogao da podnese da je ispod. Našle se ambicije, a povezala ih i istorija djelovanja. Onog djelovanja koje se dičilo počastima. I mislilo da ih nikad neće izgubiti. Pa kad je šef postao Počasni, okrenuše mu leđa. Simbolično. Ako, bar sad ne mora da šteka kad izgovara r.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
