Piše: Vladimir Prebiračević, direktor Srpsko-ruskog centra “Majak”
Mađarski premijer Viktor Orban izjavio je da je Evropa donela odluku da do 2030. godine uđe u rat sa Rusijom i da su pripreme za takav scenario već započete u pojedinim evropskim državama.
– Ne radi se o tome da neko to želi, razmatra ili planira – odluka je već doneta – poručio je Orban, naglasivši da se, prema njegovim rečima, širom Evrope sprovode pripreme za rat, izuzev u Mađarskoj.
On je istakao da devet evropskih zemalja već ima uvedenu obaveznu vojnu službu, a da se u nekim državama ona odnosi i na žene.
– Građanima se dostavljaju uputstva o ponašanju u slučaju rata. Vojni budžeti su značajno uvećani. Potpisani su sporazumi koji predviđaju slanje trupa u Ukrajinu – naveo je mađarski premijer.
Ranije je i rusko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo da Rusija ostaje spremna za dijalog sa NATO savezom na ravnopravnoj osnovi, ali pod uslovom da zapadne zemlje odustanu od politike militarizacije evropskog kontinenta.
Tema odnosa Evrope i Rusije u 21. veku dobila je poseban značaj nakon sukoba u Ukrajini 2014. godine, a naročito posle početka Specijalne vojne operacije u Ukrajini 2022. godine. Od tada, evropske države intenziviraju bezbednosne i odbrambene aktivnosti, što pojedini politički lideri, a najglasnije premijer Mađarske Viktor Orban, tumače kao pripreme za mogući širi sukob.
NATO je poslednjih godina konstantno pojačvao vojno prisustvo na istočnom krilu Alijanse. U baltičkim zemljama i Poljskoj raspoređene su dodatne multinacionalne borbene grupe, a povećan je i broj vojnih vežbi u blizini ruskih granica kao i širenje i stvaranje novih NATO baza. Cilj ovih aktivnosti, kako navode zvaničnici Alijanse, jeste odvraćanje i jačanje kolektivne odbrane ali svima je jasno da to nema nikakve veze sa odbranom. Agresivnost NATO pakta i postepeno ali dosledno okruživanje Rusije NATO bazama kao i širenjem političkog, ekonomskog, kulturnog ali najviše obaveštajnog i klasičnog vojnog uticaja i direktnog prisustva je više nego očigledna a ni ne pokušava se da se to prikrije.
Nakon 2022. godine, brojne evropske države značajno su povećale vojne izdatke. Nemačka je najavila istorijski fond za modernizaciju vojske, dok su Poljska i baltičke države među onima koje najbrže povećavaju procenat BDP-a namenjen odbrani. Povećanje budžeta usmereno je na nabavku savremene tehnike, municije i jačanje rezervnog sastava. Iako niko baltičke zemlje ne doživljava ozbiljno u vojnom smislu imaju svoju malu ulogu koja im je predviđena a posebno da prime prvi kontraudar ruske vojske kada do toga dođe i na čemu decenijama dosledno rade.
Pojedine zemlje ponovo su uvele ili proširile obaveznu vojnu službu. Švedska je reaktivirala vojni rok, dok Norveška već duže vreme primenjuje model koji obuhvata i žene. Ove mere se obrazlažu potrebom jačanja odbrambenih kapaciteta i otpornosti društva ali glavni neprijatelj je onaj koji ih nikada nije prvi napao a to je Rusija. U tom smislu evropske države pružaju vojnu, finansijsku i političku podršku Ukrajini u ratu protiv Rusije.
To uključuje isporuku naoružanja, obuku vojnika i sankcije usmerene protiv Moskve. Moskva ove poteze tumači kao direktno uključivanje Zapada u sukob, dok evropske vlade naglašavaju da je reč o podršci suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine i pokušavaju da to na tom mikroprimeru uviju u šareni papir međunarodnog prava iako ga same ne poštiuju gotovo nikad.
Ipak, ne postoji potpuno jedinstvo unutar Evropske unije i NATO-a. Primer je upravo premijer Mađarske Viktor Orban koji je više puta je upozoravao da Evropa ide ka eskalaciji i da je neophodan hitan mirovni dijalog. S druge strane, većina zapadnoevropskih lidera smatra da je snažna odbrambena politika neophodna radi očuvanja bezbednosti kontinenta što je stadardna floskula koju plasiraju.
Ukupno gledano, bezbednosna arhitektura Evrope u 21. veku prolazi kroz duboku transformaciju. Dok jedni ove procese vide kao pripremu za potencijalni sukob širih razmera, drugi ih tumače kao meru odvraćanja i prevencije, sa ciljem očuvanja stabilnosti i mira na evropskom kontinentu. Širem sukobu smo sve bliži iako niko nema šansu da pobedi Rusiju u konvencionalnom ratu a o nuklearnom da i ne govorimo.
U poslednje tri godine NATO je nastavio proces proširenja, što predstavlja jednu od najznačajnijih promena u evropskoj bezbednosnoj arhitekturi od kraja Hladnog rata iako Varšavski pakt više ne postoji, nema hladnog rata i ne postoji pretnja od strane bilo koga Evropi izuzev od sopstvenih političara i centara moći gde se svakakve odluke donose.
U aprilu 2023. godine Finska je zvanično postala članica NATO-a. Ovim potezom dužina kopnene granice Alijanse sa Rusijom značajno je povećana, budući da Finska deli više od 1.300 kilometara granice sa Rusijom. Finska je pristupila Savezu nakon decenija vojne neutralnosti, obrazlažući odluku potrebom za jačim bezbednosnim garancijama iako su sada praktično postali meta potencijalnog ruskog uzvratnog udara.
U martu 2024. godine Švedska je postala punopravna članica NATO-a, čime je okončan proces koji je trajao više od godinu dana zbog procedura ratifikacije u pojedinim državama članicama. Švedska je, poput Finske, napustila dugogodišnju politiku vojne neutralnosti.
Ulaskom Finske i Švedske, NATO je ojačao svoje prisustvo u severnoj Evropi i Baltičkom regionu. Baltičko more je praktično postalo prostor u kojem sve obalske države, osim Rusije, pripadaju Alijansi. To je promenilo odnos snaga u tom delu Evrope i povećalo operativne kapacitete NATO-a u pogledu kontrole pomorskih i vazdušnih ruta.
Moskva je proširenje logično i istinito ocenila kao bezbednosni izazov i najavila dodatne mere u zapadnom i severozapadnom vojnom okrugu. Rusko rukovodstvo je više puta isticalo da dalje širenje Alijanse doživljava kao direktnu pretnju svojoj bezbednosti jer to i jeste.
Širenje NATO-a u poslednje dve godine, pored samog sukoba u Ukrajini i direktnog uticaja na izbore u nekoliko evropskih država gde su kandidati koji su po svim predviđanjima označeni kao pobednici iako nisu bili na liniji evropskih vrednosti i politike, predstavlja jedan od najvažnijih geopolitičkih događaja u Evropi u 21. veku, sa dugoročnim posledicama po odnose između Zapada i Rusije i ukupnu bezbednost evropskog kontinenta.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
