Piše: Momo Joksimović
Vaša ekselencijo, ambasadore Rodiću, dame i godpodo!
Sa vremenske distance, nije bilo davno, kada pop Jovan Joksimović iz Vraneša povede dobrovoljce iz Potarja i Zatarja u pomoć Voždu i Srpskim ustanicima. Sa Durmitora gorštaci sa braćom Gavrilom i Jvanom, pređoše Lim kod Uvca i stupiše u borbene Srpske ustaničke Voždove redove.
Ne dade Jovan Voždu da izađe na dvoboj, Turan begu Bodsanskom, pojaha Mrkova Voždovog, obuče dolamu, stavi na glavu Voždovu šubaru, zapojas kuburu. Odjednom im pukoše džeferdari i mrvi padoše oba padoše.
Vožd dade barijak Gavrilžu, i od tada će Šibalije sa Krađorđevićima biti barjaktari i kumovi u svatovima i ratovima.
Dade barjak i Vasojevićima, Femići ga doniješe na Femića krš.po krstašu barjaku dobi ime to mjesto.
Danas smo pred spomenikom tvojim Vožde Karađorđe, ne samo pred kamenom i bronzom, već pred živom savješću Srpske istorije. Ti nijesi bio samo Vožd ustanka—bio si savjest i buna, mač i glas naroda koji više nije mogao da trpi ropstvo.
Ti si bio vitez vremena. Zadivio si Balkan i Evropu hrabrošću. Podigao si Srbe iz pepela, vratio mu ime, vjeru i dostojanstvo.
Diže narod, krsti zemlju i varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva dunu život Srpskoj duši.
Evo tajnog besmrtnika—i jesi besmrtan Veliki Vožde Karađorđe, ti nas nauči da za državu ne moli- država se stvara. Da se slobododa ne dobia—sloboda se osvaja. I da se narod održava onda kad ima hrabrosti.
Zato smo dužni da ti se dtalno sjećamo Vožde, da to ime pominjemo i it tvoga primjera učimo.
Jer dok tebe pamtimo Karađorđe—znamo ko smo.
A kad znamo kosmo smo ne možemo propasti.
Živio besmrtni Vožd Karađorđe. Živjela Srebija.
Živio Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije.
Imali ste oba neprijatelja i mspolja i unutra.
Živjela Srbija i Crna Gora, dva oka, dva brata.
Živjela Srbija.—Srbijaje vječna dok su jij djeca vjerna.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Momo otiracu Vuckov