RAZLIČITA LICA LJUBAVI – ZADUŠNICE I DAN ZALJUBLJENIH

Piše: Kasper I

Postoje dani u kalendaru koji nas podsjete da vrijeme nije samo niz brojeva, već ogledalo naših vrijednosti. Jedan od takvih dana je 14. februar – datum kada se, po kalendaru koji za bogoslužbene potrebe koristi Srpska pravoslavna crkva, obilježavaju ove godine Velike zadušnice i praznik Svetog Trifuna, dok savremeni, zapadni svijet istog dana slavi Dan zaljubljenih, vezan za ime Sveti Valentin.

Na prvi pogled – sudar svjetova. Na jednoj strani groblja, svijeće i tiha molitva za upokojene. Na drugoj – crvena srca, ruže, pokloni i javne izjave ljubavi. Ali, da li je to zaista sukob ili samo drugačiji jezik iste potrebe?

Dan sjećanja i dan ljubavi

Velike zadušnice u pravoslavnoj tradiciji nijesu dan tuge u banalnom smislu riječi. One su dan sjećanja, molitve i potvrde da ljubav ne prestaje smrću. Odlazak na groblje, paljenje svijeća i pominjanje imena upokojenih zapravo su činovi ljubavi – tihe, dostojanstvene i postojane. To je podsjećanje da je ljubav jača od prolaznosti.

Istog dana slavi se i Sveti Trifun, zaštitnik vinogradara i simbol plodnosti, rada i blagoslova. U njegovom prazniku ima radosti, okupljanja i nade u dobar rod. Ljubav prema zemlji, prema plodu rada, prema zajednici – i to je oblik ljubavi.

Nasuprot tome, Dan zaljubljenih, kako ga oblikuje savremena kultura, stavlja akcenat na romantičnu ljubav. Cvijeće, večere, pokloni – sve to govori o potrebi čovjeka da voli i bude voljen. Problem nastaje tek onda kada se ljubav svede isključivo na potrošnju i simboliku srca od čokolade.

Julijanski kalendar i simbolika vremena

Činjenica da Srpska pravoslavna crkva koristi Julijanski kalendar za računanje praznika dodatno produbljuje simboliku. Razlika u kalendarima nije samo tehničko pitanje; ona govori o kontinuitetu tradicije, o svjesnom izboru da se ostane u ritmu predanja, čak i kada se savremeni svijet kreće drugim tempom.

Kada se u istom danu susretnu Zadušnice i Dan zaljubljenih, pred nama se otvara snažna poruka: ljubav nije samo trenutna emocija, već i sjećanje, odgovornost i vjernost. Nije samo početak, već i trajanje. Nije samo uzdah, već i molitva.

Sukob ili dopuna?

Da li je riječ o civilizacijskom sudaru? Ili pak možda prije o podsjećanju na cjelinu? Zapadni model naglašava eros – strastvenu, romantičnu ljubav. Pravoslavna tradicija toga dana naglašava agape – žrtvenu, trajnu, duhovnu ljubav koja nadilazi smrt.

U tom paralelizmu nema nužno suprotnosti. Možda je simbolika baš u tome da nas isti datum podsjeti kako ljubav ima više lica: ono koje daruje ružu i ono koje pali svijeću; ono koje slavi početak veze i ono koje čuva uspomenu na one koji su otišli.

Možda je poruka tog dana jednostavna: prava ljubav ne bira između života i smrti, između radosti i tišine. Ona obuhvata oboje.

Ako 14. februara možemo i da zagrlimo voljenu osobu i da se sjetimo svojih predaka, tada smo razumjeli suštinu.

Jer ljubav, ako je istinska, traje – i ovdje i u vječnosti.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)