Piše: Aleksandar Novović
Ovo nije tekst o Milošu Medenici; o tome je li u pitanju AI junak naših televizijskih političkih sapunica ili ko je kriv za šta u ovom provizorijumu od države, ovo je tekst o Normalizaciji kriminalnog aktera u javnoj sferi i o providnom etičkom pravanu kod novinara – koji ukazuju na izumiranje etičke i profesionalne vertikale u medijima.
Davanjem prostora osuđenom bjeguncu u političkoj emisiji, nije nikakvo razobličavanje, raskrinkavanje ovoga ili onoga… ili, kako već razni vole da predstave svoje subjektivne fiksacije, već legitimizacija i normalizacija prakse da kriminalci imaju svoje mjesto u javnoj sferi.
Možda je bila dobra namjera Petra Komneniča da otkrije ,,nešto!!“ , ali bukvalno ništa novo se nije moglo otkriti, pa možemo reći da je ovo samo ,,dobrim namjerama“ popločan put u digitalni pakao, i taj opasni presedan će kao rezultat imati više efekata:
Da osuđeni kriminalac postaje legitiman „politički komentator“;
Da bjegunac od državnih zakona postaje „relevantan glas“ i da težina njegove riječi bude jednaka mojoj ili tvojoj;
Da javnost pomenutog percipira kao učesnika debate, a ne kao osobu koja izbjegava pravdu (dakle manipulacija kontekstom).
Sve navedeno urušava osnovni demokratski princip normalnih društava da javna sfera pripada odgovornim građanima i institucijama, ne bjeguncima od zakona, hibridnim medijskim pojavama i AI tvorevinama.
U ovoj presedanskoj situaciji na TV Vijesti, medij ne informiše nego zbunjuje javnost, i služi kao katalizator nečijih interesa i političke agende.
Takođe, insistiranje Komnenića na svom navodnom „istraživačkom“ refleksu, uz tvrdnju da ne zna je li gost AI ili stvarna osoba i želju da to razotkrije, prije svega djeluje kao providan pokušaj etičkog paravana.
Nemati saznanje ko ti gostuje u emisiju, a istom akteru daješ jednak prostor pod reflektorima kao drugim gostima, a time i jednaku težinu njegove riječi, samo uvećava etički i profesionalni problem koji dugoročno staje na put novinarstvu.
Jer ako urednik priznaje da ne zna ko mu govori u emisiji, da ne može potvrditi identitet i da ne zna ko stoji iza poruke, onda je etički neprihvatljivo da taj sadržaj ide u politički program. Jer politički talk show nije neutralna emisija, čisto informativnog karaktera. A nije ni laboratorija za (digitalnu) forezniku.
Situacija u kojoj riječ „Medenice hibrida“ ima bilo koju težinu je problematična. A pritom smo ostali bez odgovora na osnovu čega „hibrid Medenica“ ima težinu i kredibilitet, bilo da je autentični ili AI generisani, osim da se pravi sapunica i rijaliti od ozbiljnih stvari u državi.
Zašto bismo ga onda uzeli u obzir i po čemu je relevantan za bilo šta? Osim što preočigledno ,,gura“ samo jedan scenario. U ovom trenutku je teško ne uvidjeti sličnost između namjera i prakse koju je imao Aco Mijajlović da uređuje medije preko svog krupnog i prljavog kapitala, i trenutne situacije u kojoj neka slična ekipa pokušava da iskoristi Vijesti putem formata hibridnog djelovanja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Tagovi