Ko stoji iza „trojnog pakta“ protiv Srbije?

Istorija saradnje ustaškog i balističkog pokreta datira od perioda neposredno po završetku Drugog svjetskog rata do danas jer su zasnovani ne samo na istim ciljevima – teritorijalnim, a na štetu Srba i Srbije – nego i na istim moralnim i praktičnim principima – fašističkim.

Navedeno se jasno vidi prije svega kroz surovo i bezdušno nasilje i etničko čišćenje Srba sa teritorija koje su silom, ili uz pomoć svojih moćnih zapadnih mentora, osvojili ili pokušavaju da osvoje. Fašističke metode su izvorna karakteristika ovih pokreta stvorenih podrškom vodećih fašističkih sila, Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije.

Zapadne pobjednice u Drugom svjetskom ratu su ih prihvatile i zaštitile iako su dobro znale da su oba pokreta iz rata izašla kao fašistički i zločinački pokreti, pa su ih iz svojih interesa zapadnoj javnosti prikazali kao antikomunističke grupe koje se bore za svoju vjeru i naciju.

Ustaše su prikazane kao borci za nezavisnu Hrvatsku i za očuvanje katoličke vjere, a balisti kao pripadnici paravojne formacije „Bali kombetar“, obje izrazito antikomunističke i vrlo upotrebljive za terorističku borbu „protiv komunističkih zemalja“.

Karakteristika i jednih i drugih je da snagu crpe iz spremnosti na potpuno podaništvo i službu interesima velikih zapadnih sila, u koje vješto uklapaju svoje teritorijalne ambicije. Mentori su im isti, prije svega najmoćnije članice NATO-a: SAD, Velika Britanija, kasnije intenzivno i Njemačka, a odnedavno i Turska (u vezi sa pitanjem albanskih agresivnih akcija).

Problem je što ova dva fašistička pokreta sve vrijeme diktiraju politiku Hrvatske i „Kosova“. NATO moćnicima posebno se svidio „način plaćanja“ usluga Hrvatima i Albancima – ustupanje osvojenih srpskih teritorija i prećutna, a ako treba i aktivna, podrška u vojnim i perfidnim operacijama etničkog čišćenja Srba. Jer zapadnim silama nije bio cilj klasično osvajanje, nego potpuna kontrola i dominacija nad osvojenim prostorom, za šta su im podanički ustaški i balistički pokret bili idealno rješenje uz devizu „gdje nema Srba, nema ni problema“, s tim da, pored apsolutne poslušnosti, interesi i planovi mentora sa Zapada moraju biti trajno prioritetni i neprikosnoveni.

Zato nikada i nigdje na Zapadu nije postavljeno pitanje protjeranih i etnički počišćenih Srba niti je to neko vidio kao međunarodni zakonski ili moralni problem.

Od neformalnog savezništva do formalnog vojnog saveza protiv Srbije

Sa Hrvatima i ustaškim pokretom je mentorsko-podanički odnos relativno lako regulisan ekspresnim priznanjem nove nezavisne Hrvatske, etnički očišćene od Srba, i pritom je Hrvatska još postala i „demokratska država“, članica EU. Niko na Zapadu „nije primijetio“ da je nastala na fašističkim principima zločinačkog ustaškog pokreta, na temeljima Pavelićeve NDH, niti to kome danas smeta. Jedino su važni podaništvo i poslušnost.

U hrvatskoj paravojsci tokom „domovinskog rata“, prema podacima „udruga dragovoljaca“, evidentirano je oko 3.000 Albanaca, poginulo je 87, a 37 se vode kao nestali. Procjene njihovog stvarnog učešća prema istim izvorima su mnogo veće, čak do 10.000 dobrovoljaca, od kojih su mnogi planski upućeni u „bratsku vojsku“ kako bi stekli ratna iskustva, a koji su se nakon rata odmah vratili na KiM radi organizovanja oružane pobune.

Neki su zaslužili i čin generala i isto tako, neki su planski ostali u Hrvatskoj, kao Rahim Ademi, ili su se vratili da organizuju oružanu pobunu na KiM kao Agim Čeku.

Hrvatske usluge Albancima na KiM bile su drugačije – takoreći nije ih bilo u OVK, ali su njihovi savjetnici i instruktori neprestano bili prisutni, ne samo oko vojne organizacije i obuke, nego da bi prenijeli iskustva o brojnim načinima masovnog i perfidnog etničkog čišćenja Srba u ratu i u miru, koje je moguće uspješno provesti bez ikakve međunarodne odgovornosti.

Pomoć u opremi i oružju je bila značajna: Hrvati su smatrali da svako oružje koje daju Albancima direktno doprinosi postizanju i hrvatskih teritorijalnih ciljeva, jer im se aspiracije prema srpskim teritorijama ne preklapaju.

Sa Albancima i balističkim pokretom, kojima je cilj stvaranje „velike Albanije“, čije granice su – na račun srpskih teritorija – definisale prva, druga i treća „Prizrenska liga“, „plaćanje usluga“ srpskim teritorijama ide malo teže – „Kosovo“ nije međunarodno priznata država čak ni uz ogromne napore zapadnih sila, ali one ne odustaju u traženju načina da taj „posao“ završe. D

užina sponzorisanja od strane velikih zapadnih sila i nedostatak kriterijuma kada su u pitanju fašistički pokreti vidi se iz činjenice da je treća „Prizrenska liga“ osnovana u SAD kao političko-vojno udruženje Albanaca već 1946. godine, sa istim idejama druge „Prizrenske lige“ koju je osnovala Hitlerova vojnoobavještajna služba „Abver“ 1943. godine.

Već smo zaboravili američku strategiju za Balkan iz 2022. godine – „Strategiju konvergencije“, koju je sačinila posebno angažovana grupa „stručnjaka“ za Balkan na Univerzitetu Džon Hopkins u SAD. Suština njihove strategije rješavanja problema na Balkanu jeste međunarodno priznanje „države Kosovo“, koje se može ostvariti tako „da se Srbija dovede u tešku situaciju da o međusobnom priznanju razgovara sa Kosovom kao članicom NATO-a“.

U tadašnjim međunarodnim okolnostima to je bilo nemoguće da nepriznata država postane članica NATO-a, ali u današnjim okolnostima, kada međunarodni zakoni ne važe a međunarodne institucije ništa ne znače, ova ideja ponovo postaje aktivna i aktuelna.

Zato su dvije članice NATO-a, Albanija i Hrvatska, u svoj vojni savez, kao ravnopravnog člana, prigrlile „Kosovo“. Naravno da se toga nisu „same sjetile“, niti su o tome mogle da odluče bez odobrenja Komande NATO-a i vodećih zapadnih sila.

U tome i jeste opasnost što se svi potezi koji se preduzimaju od malih poslušnika moraju prioritetno uklopiti u planove i interese velikih zapadnih sila. Jasno je da to nije odbrambeni vojni savez kako ga prikazuju i da se iza njegovog osnivanja kriju prijeteće agresivne namjere prema Srbiji.

Za Srbiju je sada najvažnije da li će sve ostati na nivou vojne prijetnje ili će se ići dalje od toga, pogotovo što su naše obavještajne službe došle do informacije da se već prilikom formiranja ovog vojnog saveza početkom 2025. godine u Tirani razgovaralo i o pravcima napada.

Nije se razgovaralo o težištima odbrane, nego o pravcima napada. Drugo, javlja se problem zajedničkih vojnih vježbi kada hrvatska i albanska vojska ulaze na KiM, na teritoriju Srbije, i kako to tretirati a da ne uđemo u direktan ili proksi sukob sa NATO-om.

Treba napomenuti da ovdje nije u pitanju vojno-tehnički sporazum između Albanije, „Kosova“ i Hrvatske, nego klasičan vojni savez. Da je samo vojno-tehnički sporazum kakvi su danas uobičajeni i česti, on ne bi bio toliko opasan za Srbiju jer bi podrazumijevao međusobnu povoljnu trgovinu oružjem i vojnom opremom i saradnju na nekim vojnim projektima na obostranu korist. Ovo je vojni savez sa međusobnim obavezama vojnog angažovanja, ali ni to nije kompletan problem.

Ove dvije države i paradržava „Kosovo“ sve zajedno nisu vojno jače od Srbije i bilo bi sa njihove strane nepromišljeno da se odluče na neku vrstu agresije prema Srbiji. Međutim, radi se o dvije članice NATO-a, što je već dovoljan razlog za miješanje u eventualni sukob najveće vojne alijanse na svijetu i to protiv Srbije.

Znači, „Kosovo“ naravno nije članica NATO-a, ali u ovom konfuznom vremenu nepoštovanja međunarodnih zakona, kao da jeste. Ako bi Srbija bila prinuđena da vojno interveniše u slučaju novog pogroma Srba na KiM, možemo očekivati otvorenu agresiju Hrvatske i Albanije, pa po tom osnovu i NATO-a. Znači, ideja „Strategije konvergencije“ se na perfidan način polako ostvaruje.

Opasnost od „trojnog pakta“ veća nego što se, na prvi pogled, čini

Već i mogućnost (izvjesnost!) da je vojni savez Albanije, „Kosova“ i Hrvatske smišljen samo kao vojna prijetnja, uz lepezu ostalih hibridnih napada, jeste neprijatna za Srbiju. Jer i bez toga su sve tri pomenute članice saveza duboko upletene u podsticanje i raspirivanje unutrašnjih sukoba koji treba da oslabe i destabilizuju Srbiju.

Sem toga, i ne kriju da taj vojni savez ima tendenciju proširenja na još neke države iz našeg okruženja, gdje se u prvom redu spominje Bugarska kao sljedeći mogući član. To ne bi bilo nikakvo čudo jer i ona, kao i članice ovog vojnog saveza, ima pretenzije prema srpskim teritorijama.

Da ništa nije slučajno trebalo bi se uvjeriti iz saznanja čije su to špijunske mreže otkrivene u Srbiji u posljednjih godinu-dvije dana. Pa upravo hrvatska špijunska mreža, zatim albanska i „kosovska“, ali i bugarska špijunska mreža koja je istraživala pogranični rejon prema Bugarskoj i našu namjensku industriju.

Eventualno pridruživanje Bugarske antisrpskoj vojnoj alijansi ne bi bilo neko iznenađenje; iz istorijskih razloga treba biti oprezan čak i ako ne uđu zvanično u ovaj vojni savez.

Intenzivno naoružavanje savremenim oružjem hrvatske vojske i kosovske paravojske sugeriše da bi taj savez mogao preko noći postati ofanzivni, pogotovo što kupuju ili dobijaju i neka izrazito ofanzivna oružja – na primjer Hrvatska između ostalog kupuje njemačke tenkove „Leopard 2“ i francuske višenamjenske avione „Rafal“, a kosovsku paravojsku Turska oprema modernim dronovima.

To što se u Albaniji grade još dvije američke baze ili baze NATO-a uz ideju formiranja koridora od Jadranskog do Crnog mora i NATO baza u Rumuniji, dodatno aktuelizuje antisrpski balkanski vojni savez sa stanovišta planova zapadnih sila. Da li će se taj plan NATO-a realizovati ili će biti odbačen, budući da predsjednik Tramp prebacuje američke vojne snage i interese na druge dijelove svijeta, vidjećemo.

Zbog promjene američke politike prema evropskim saveznicima neke druge države preuzimaju glavnu ulogu u opremanju i jačanju antisrpskog pakta – Njemačka što se tiče Hrvatske, i Turska što se tiče velikoalbanskih planova – tako da vojna agresija na Srbiju ostaje realna opasnost i ako se izvlačenje američkih snaga i interesa sprovede do kraja.

Zabrinjavaju namjere i konkretne aktivnosti članica „trojnog pakta“ da sarađuju na novim zajedničkim projektima proizvodnje oružja i municije, kao što je oklopno vozilo „Šota“ i fabrika municije u Đakovici, ali još više što kroz najavljenu operacionalizaciju planiraju da dvije vojske i jednu paravojsku povežu u jednu cjelinu u vezi sa pitanjem sadejstva u zajedničkim vojnim operacijama.

I pored toga, manja je opasnost od ovog antisrpskog vojnog saveza ako se koristi samo njihova vojna moć za ostvarenje njihovih teritorijalnih ciljeva bez uplitanja NATO-a u cjelini ili njegovih moćnih dijelova, jer kao što je rečeno, Srbija ima veću vojnu moć i planove daljeg jačanja nego oni svi zajedno. Štaviše, po elementarnoj vojnoj logici morali bi biti bar tri puta jači kada napadaju dok se Srbija brani.

Ipak, male su šanse da se eventualna nova agresija na Srbiju realizuje na taj način, a višestruko je vjerovatnije da ovaj vojni savez bude oslonac za proksi rat grupe moćnih država NATO-a protiv Srbije. Koliko bi moćnih država NATO-a učestvovalo u tom proksi ratu teško je procijeniti, ali je sigurno da će u tome značajnim i moćnim sredstvima učestvovati Njemačka, Velika Britanija i Turska.

Tako značaj i interes za opremanje i jačanje ovog saveza sigurno opstaje i u narednom periodu, koji postaje sve opasniji u vezi sa izbijanjem regionalnih vojnih sukoba, da ne spominjemo i mogućnost izbijanja novog velikog rata o kome svi pričaju i naoružavaju se.

Pri tome, Srbija nema drugih faktora odvraćanja od agresije sem, na prvom mjestu, jačanja svojih odbrambenih potencijala i sposobnosti i, drugo, očuvanja i jačanja tradicionalno dobrih odnosa sa druge dvije svjetske sile, Rusijom i Kinom.

Svaki novi moderni oružani sistem koji kupimo, pored jačanja vojne moći, jača i faktor odvraćanja od agresije. Uvođenje redovnog služenja vojnog roka predstavlja novi jak faktor odvraćanja. Naše nepovoljno okruženje je veliki izazov za agresora, zato jačanje namjenske industrije, realizacija novih domaćih projekata i tempo proizvodnje oružja, krupne i sitne municije, posebno raketa i dronova, postaju još jedan izuzetno važan faktor odvraćanja.

Prosto rečeno, što smo jači, manje su šanse da nas neko uvuče u ratni sukob.

(Pečat)