Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, na praznik Sveta Tri Jerarha, sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom Svetu liturgiju u Manastiru Podmaine, uz učešće brojnog monaštva i vjernika.
Nakon pročitanog Jevanđelja, sabranima se besjedom obratio iguman Rafailo, skrenuvši pažnju na budnost koja nam je potrebna prilikom slušanja Riječi Božije.
„Čuli smo, braćo i sestre, ove riječi koje nam je sam Gospod izgovorio. I toliko je to uzvišen trenutak u vremenu. Tako čudesna mogućnost u prostoru. Riječju, tako izuzetan, savršeni dar, ponuđen svima nama da ga slušamo i da se svjetlošću koju te riječi i nama nude, kojom nas zari da obasjamo svoja bića, da prognamo onu grijehovnu tamu koja muči ljudsku prirodu i ljudski rod. Ali ne bez pažnje, jer ove riječi i Onoga koji ih govori treba slušati sa serafimskom pažnjom i sa heruvimski otvorenim očima. Jer, to su vaistinu NJegove riječi.“
Iguman Rafailo je posebno ukazao na opasnost duhovne rasijanosti i nepažnje.
„I svaki od nas, ukoliko ih sa takvom pažnjom sluša, može da kaže sebi: Čovječe, pa ja sam Boga čuo! Meni je Bog govorio. Nažalost, metežnost ovoga svijeta uzela je i uzima strahoviti danak i uglavnom smo, blago rečeno, nepažljivi. A nepažnja prema ovim riječima koje život nose i život znače i život daju jednaka je odabiru i opredjeljenju za smrt i za mrak. Čuli smo Ga kako govori o svjetlosti i o tajanstvenom gradu koji na gori stoji i koji ne može da se sakrije. Čujemo da je On sam svjetlost od svjetlosti, Bog istiniti od Boga istinitog.“
On je kazao da je Hristos svjetlost koju čovjek može primiti i njome svijetliti, na slavu Božiju.
„Tu svjetlost je u tajni spasonosnog ovaploćenja prenio i na ljudsku prirodu i ona može da je primi i može njome da sija. Dijeleći je svima koji je primaju, ukazuje da će i oni biti svjetlonosci i da će svjedočiti NJega kao svjetlost, ali i Oca NJegovog. Kaže: ‘Da se svijetli svjetlost vaša.’ Dakle, primi je, pa neka tvoja bude. Kada vidim da sijaš tom svjetlošću koju si primio u tom čudesnom gradu koji na gori stoji, a to je Crkva, onda se iz mene prirodno izvija blagodarnost i slavoslovlje Ocu Nebeskom.“
Osvrćući se na praznik Sveta Tri Jerarha, otac Rafailo je podsjetio da su Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti i Grigorije Bogoslov primili i posvjedočili Hristovu svjetlost svojim životom i učenjem.
„Oni su potvrdili ove Hristove riječi. Primili su tu svjetlost i svijetle njome. To njihovo svijetlo učenje, svijetlo žitije, svijetlo bogoslovlje, svijetlo mučeništvo, svijetlo smirenje, svijetla ljubav prema Trojičnome Bogu, ali i prema bližnjem. I gdje god su se javljali, a javljaju se i danas širom vaseljene, jer se radi o vaseljenskim učiteljima, o liturzima. Evo i kroz ovu tajnu vodi nas i tajanstveno za ruku drži Sveti Jovan Zlatousti, jedan od njih. Pa nas privode Duhom svjetlosti, Duhom Svetim Sinu kroz liturgijske dveri, da bismo zajedno sa NJim, proslavljali Oca našega koji je na Nebesima.”
On je podsjetio da su Sveta Tri Jerarha nadahnuli mnoge širom vaseljene, a među njima i Svetog vladiku Nikolaja, Prepodobnog Justina Ćelijskog, blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija…
”To je ta ista svjetlost koja svijetli, jer je jedna Crkva i jedna glava Crkve – Hristos, pa od NJega kao svjetlosti, prirodno, kao cirkulacija, kao dah, kao život, svjetlost se izliva na cijeli organizam, na cijelo tijelo. I ako si istinski ud Crkve, preobražen kroz podvig: vrlinski podvig, jevanđelski podvig, liturgijski podvig, ti ne možeš nego da svijetliš”, kazao je otac Rafailo.
On je naglasio da je u našem vremenu važno ostati u svjetlosti i podvigu.
„U ovo vrijeme velike, guste i teške tame imamo jedinstvenu mogućnost da izađemo iz nje. Ne da je prosvećujemo, nego da izađemo kroz pashalni prolaz. Kome ne svijetle Sveti Zlatousti, Sveti Vasilije, Sveti Grigorije i svi sveti oci do današnjega dana, on može da zna da nije u kući. Ali uprkos našim slabostima i strastima, ipak uspijevamo da odgovorimo na ovaj zov i da se sabiramo. Slava Bogu, svjetlost ne odustaje od nas. Pa da da Gospod da budemo svjetlonosci i da svjetlost svijetli u tami i da je tama ne može obuzeti.”
Na kraju Svete službe Božije u Manastiru Podmaine sabranima se obratio NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Vladika je u besjedi podsjetio na značaj praznika Sveta Tri Jerarha, ali i na tridesetogodišnji jubilej od monašenja trojice monaha u vrijeme obnove ove svete obitelji, posebno ističući ulogu oca Save.
„Proslavljajući Sveta Tri Jerarha, Vasilija Velikoga, Grigorija Bogoslova i Jovana Zlatoustoga, Svete vaseljenske učitelje i prosvetitelje, blagodarimo Bogu na NJegovim darovima, jer nas On obdaruje ponajčešće preko svojih svetih ugodnika. NJegovi su darovi, ali On voli da nam ih daruje preko onih koji su NJemu ugodili. Gospod je dao, prije trideset godina, da smo ovdje dobili novu trojicu monaha, dok se obnavljala ova sveta obitelj. To jeste lijep jubilej – trideset godina nije ni mnogo, a nije ni malo. Treba da zablagodarimo Bogu na izobilnim darovima koje je izlio na ovu svetu obitelj i na monahe koji su se tada ovdje zamonašili, kao i na našeg pokojnog oca Savu, koji je bio starješina u obnovi ovoga manastira.“
Mitropolit je dodao da se u vremenu obnove ove svetinje u velikoj mjeri projavila milost Božija.
”I da je zaista Gospod pokazao svoju veliku milost, kada obratimo svoj pogled unazad, vidimo da nas je Gospod milovao za to vrijeme. I to nije vrijeme koje je prošlo u nepovrat, nego je to ispunjeno, osvećeno i spasonosno vrijeme. Dakle, oni koji Bogu ugađaju, oni nikada ne gube vrijeme, nego ga, naprotiv, zadobijaju. I to postaje, kroz bogougađanje, kroz molitvu, kroz slavoslovlje, kao što reče otac Rafailo, postaje naše veliko i neprolazno duhovno bogatstvo.”
Podsjetio je na lik pokojnog oca Save i njegovu odlučnost da preuzme tu veliku i tešku odgovornost obnove manastira Podmaine.
”Želio bih malo da se podsjetimo danas i na tadašnjeg starješinu, oca Savu, jednog čovjeka neknjižnoga, prostoga, ali od Boga prosvećenog, mudrog, koji je imao živu vjeru u svome srcu. Ta vjera ga je prosvećivala i nadahnjivala i dala mu hrabrost da ulazi u one probleme koje treba rješavati, a koje drugi nijesu smjeli na sebe da uzimaju. Sjećam se kako je izgledala ova svetinja poslije zemljotresa i u to vrijeme kada je trebalo nju obnavljati. Blaženopočivši mitropolit, mnogo se mučio koga će da nađe. I nije mogo da nađe nikoga, dokle mu nije Gospod poslao oca Savu”, naveo je mitropolit.
On je skrenuo pažnju i na vrijedne duhovne pouke oca Save, koje je i sam imao prilike da čuje.
„Govorio je: ‘Brate dragi, ne može ti nikada čovjek biti neprijatelj. Nemoj nikad da se ljutiš na čovjeka. On ti nije neprijatelj, nego đavo koristi naše slabosti.’ Kada vidi neku slabost, đavo dođe pa čovjeka otruje, pa mi mislimo da nas napada čovjek, a nije čovjek, nego ga đavo koristi. Zato uvijek treba oprostiti čovjeku i boriti se protiv zlih pomisli i slabosti, znajući da ti on nije neprijatelj, nego brat.“
Na kraju, mitropolit Joanikije je poručio da različitost darova u Crkvi predstavlja bogatstvo, ako se oni upotrebljavaju na slavu Božiju.
”Mi se, ljudi, razlikujemo, ali je važno da tvorimo volju Božiju. Ono što nam je Bog dao, da svako te darove koji su od Boga, da ih upotrijebi na Slavu Božiju. Ako tako činimo, svi možemo u životu mnogo dobroga da uradimo i da se i na nama ispuni Riječ Božija koju čitamo u Svetom Jevanđelju: ’Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i da proslave Oca vašega koji je na nebesima‘. To je poruka Gospodnja, to je poruka i današnjih Svetih Božijih ugodnika, trojice svetilnika: Svetoga Vasilija Velikoga, Svetog Grigorija Bogoslova i Svetoga Jovana Zlatoustoga, velikih učitelja i svetitelja, neprevaziđenih”, zaključio je mitropolit, čestitavši na kraju praznik svima.
