O KULTURI JE RIJEČ

Piše Emilo Labudović

Države koje drže do sebe i do svog mjesta u civilizovanom svijetu, posebno vode računa o kulturi. I to ne samo o kulturi kao fizičkom i metafizičkom rezultatu djelatnosti stvaralaca svih profila, već o kulturi kao načinu življenja i suživota u zajednici bremenitoj različitostima, često suprostvljenim do ivice sukoba.

Kultura življenja kao izraz cjelokupne društvene klime, prije i iznad svega podrazumujeva svijest o postojanju „drugih i drugačijih“ i njihovom apsolutnom pravu da budu ti i takvi. Sposobnost slušanja i, u najvećoj mgućoj mjeri, razumijevanja njihovih posebnosti, potreba, stremljenja i poimanja. Nastojanje da se nađe najveća moguća saglasnost i srednja rezultantu tog drugog i drugačijeg sa onim što je „moje i naše“! I, mada to liči na utopiju, težnja ka takvom stanju odnosa u društvu je jedini civilizacijski i civilizovan put ka sjutrašnjici. Sve drugo je samo nasilje, tortura i diktatura.

Jedna takva atmosfera bi pružila priliku da se i mnoga sporna pitanja oko kojih se lome koplja i dižu tenzije sagledaju iz drugačije perspektive, što bi omogućilo da se zaključi da nije sve politika. I da u najvećem broju njih u osnovi leži ili nerazumijevanje ili odbijanje da se shvati da je zapravo riječ o kulturi. Kulturi koja, rekoh na početku, podrazumijeva razumijevanje a ne nadgornjavanje, dobru volju a ne inat, suživot a ne torove, vjerske, nacionalne, etičke i etničke.

Da je Crna Gora, neću reći kulturna zemlja, da se domoljubi ne naljute, već zemlja kulture, ne bi bilo teško shvatiti da NIJE KULTURNO da jezik jednog naroda na kojem je progovorila i opismenila se cijela nacija, a i danas ga govori ubedljiva većina nema status – službenog. Ma makar da je riječ i o jeziku Hazara.

Da je Crna Gora ona koja nije i da u njoj vlada atmosfera kulture dijaloga, lako bi se dalo zaključiti da NIJE KULTURNO da u njoj nema makar počasnog mjesta za „trobojku“. Onu istu trobojku pod kojom su ginuli i pjevali naši zajednički preci. Da se, ako ne jarbol uz jarbol, a ono makar o nekim važnijim datumima, zavijori uz ovaj uradak kojim nas je darivao onaj brzotrčeći i pomalo (neki će reći malo više) ustašoidni Rankiša.

Da pod ovim nebom vlada politička toplina juga, a na jugu i jesmo, ne bi bilo teško da spoznamo da je i nad jednima i nad drugima jdno te isto Nebo, ono pod kojim su klečali i molili naši očevi, i da NIJE KULTURNO to zajedničko Nebo rasijecati mačem nesloge, bezbožništva i krivokletstva.

Da u Crnoj (da crnja biti ne može) Gori umjesto ove kakofonije u kojoj svi govore a niko nikoga ne čuje, vlada tišina demokratskog dijaloga obje bi se „strane“ lako složile da NIJE KULTURNO da najviši crkveni poglavar zajedničke nam crkve, onaj po kojem nas kazuju po svijetu, ne počiva u crkvenom objektu, zvao se on Kapela ili kako god. I svi do jednog bi krenuli da mu, noseći kamen po kamen na vrh Lovćena, ispunimo amanet i poslednju želju i skinemo sa sebe tešku kletvu kojom nas je prokleo.

Da živimo vrijeme u kojem je riječ, izgovorena normalnim tonom, jaka kao i zakon, lako bi se sporazumjeli da, bez obzira na zajednički rodoslov, možemo biti toliko različiti i da NIJE KULTURNO da se ovako mrzimo. Jer, mržnja samo mržnju rađa, i iz tog zmijskog kolopleta nema izlaza. Ali, kad ništa NIJE KULTURNO onda je sve uglavnom tmurno, zlo i naopako.
A najveća podvala koju nam u ovom vremenu i prostoru bez kulture uporno podaturaju jeste mantra kako su sve ovo eksplicitno politička pitanja i da su za njihovo rešenje neophodne političke ucjene, trgovanja, većine, referendumi… Ma, ni govora. Samo malo više kulture, poštovanja i samopoštovanja. Eto.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)