Samoubistvo

Piše: Marko Kentera Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Politička scena u Crnoj Gori sve više podsjeća na jedan paradoks koji je davno i u više navrata opisivan u zanimljivim naučnim tekstovima o takozvanom „životinjskom samoubistvu”. Pojava je toliko neobična da mora biti povezana sa nama na Balkanu – radi se o situaciji u kojoj pojedine vrste, dovedene u neprirodne uslove ili se nalaze na kraju svog ciklusa, same sebi skraćuju opstanak. Zvuči morbidno, teško za povjerovati ali je ipak mnogo teže naći bolju metaforu za ponašanje „srpskih“ političkih stranaka u aktuelnom trenutku u Crnoj Gori.

Budva, kao i mnogo puta ranije, bila je predvodnik i vjesnik takvog ponašanja unazad godinama, što je kulminiralo cijepanjem lokalnog ogranka Nove srpske demokratije na dva jednako samoubistvu sklona dijela. Iz različitih razloga ali sa istim ciljem skraćivanja sopstvenog postojanja.

Na nacionalnom nivou stvar se kompikuje zadnjih mjeseci, kao da je „vođena nekom nevidljivom rukom“. Umjesto da period nakon velikih političkih promjena, pada bivšeg režima i otvaranja prostora za pozitivan i zdrav uticaj srpskih partija bude vrijeme konsolidacije, stabilizacije i institucionalnog jačanja, te dobijanja većih prava za Srbe koji su naročito poslednjih godina bili građani drugog ili trećeg reda u svojoj matičnoj zemlji, mi gledamo suprotno. Svjedoci smo mučnim prozorima ubrzanog unutrašnjeg trošenja, nekontrolisanog zapošljavanja, pozicioniranja kupljenodiplomaša na odgovorne pozicije te svakodnevno gledamo javne svađe, sukobe sitnih i nedoraslih sujeta i neprekidno dokazivanje „Ko je veći… Srbin“.

„Mir“ je, po ko zna koji put, za dio Srba u Crnoj Gori, postao nepodnošljiv, a normalno funkcionisanje sistema nešto što izaziva opštu nelagodu novih srpskih nada.

Budva je danas, više od drugih gradova, simbol te kontradikcije. Grad koji bi trebalo da bude primjer razvoja, turizma i lokalne stabilnosti postao je, u ne tako bliskoj prošlosti, laboratorija nevjerovatnih političkih obračuna i ličnih ratova predstavnika jednog naroda. Energija koja je nekad ulagana u rušenje starog režima sada se troši na međusobno podrivanje, na mržnju, lažne optužbe i svakodnevna vrijeđanja. Ironija je što se sve to radi pod istim trobojkama i sa istim, umornim i vrlo zbunjenim, biračkim tijelom.

Na državnom nivou situacija nije mnogo bolja, ako zadnjih mjeseci nije i gora. „Istraživanja“, naručena za svečanu priliku otpočinjanja „bratoubilaštva“, pokazuju preraspodjelu snaga, rast pojedinih srpskih blokova i slabljenje drugih koji su godinama radili sve što su znali i mogli da te Srbe obesprave i ponize. Umjesto da to bude signal za ozbiljne dogovore, dobili smo, teledirigovane, nove linije podjele. Pozivi na rušenje Vlade, zahtjevi za prevremene izbore i međusobne optužbe postali su dnevna rutina nekadašnje rođene političke braće. Kao da su stalna kriza, šatorski ambijent i ulični sukobi sa makar jednom suzavcem po učesniku, jedini prirodni ambijent u kome srpski politički akteri znaju da djeluju. Kad se malo bolje pogleda i razmisli – zaista jeste tako.

Nema sumnje, nažalost, danas se to potvrđuje a Budva je bila lakmus papir iz koga niko ništa nije naučio, „srpske“ stranke u Crnoj Gori, po pravilu, najbolje funkcionišu u pomenutim šatorima, na protestima, u vanrednom stanju i pod pritiskom „istorijskog trenutka“. Kada dostignemo cilj, kada uđemo u institucije i dobijemo priliku da upravljamo, osim što to loše radimo, tada nastupa faza nezadovoljstva, sumnje i novog unutrašnjeg rata jer nama nasušno trebaju neprijatelji. Kao da je borba, politička i životna, svrha sama sebi a ne sredstvo.

Srbi u Crnoj Gori, tačnije lideri, nedorasli trenutku, mjesecima žele da sebe javnosti predstave kao nekog ko nema politička strategija već uvrnutu želju za političkim samouništenjem. Najgore je i najžalosnije što cijenu ne plaćaju lideri, nisu je platili u Budvi ni oni Srbi koji su izdajom svojih političkih principa makar dobili vlast ni oni iz opozicije koji se panično tresu od straha ne znajući pravi razlog, teško im je što uopšte politički postoje i kriju se iza bojkota ili lošeg javnog nastupa, već narod koji predstavljaju.

Umjesto stabilnosti taj narod po ko zna koji put dobija neizvjesnost jer njegovo predstavnici ne znaju za bolje a umjesto razvoja imamo zastoj. Konačni pokloni mudrog rukovodstva su zamor i zasićenje, kako na lokalu, u Budvi, tako i na nacionalnom nivou – umjesto da imamo jedinstvo radi napretka cijele zajednice. Ako se ovaj obrazac nastavi, a nema sumnje da hoće, biće ovo samo još jedna od bezbroj nezaboravnih i za buduće izučavanje idealnih prilika kada nam neće biti potreban nikakav spoljni protivnik jer mi smo dovoljni sami sebi – nova vrsta koja u miru, od nervoze i narasle unutrašnje bezrazložno ljutnje, uništi samu sebe.