Piše: Emilo Labudović
Nižu se, kao brojanica isposnika u pustinji, godine, godine koje bi neki da potru i zaborave, a onima drugima, onima koji imaju srce, koji poznaju čast i poštenje, ljudsku hrabrost i dostojanstvo, ne da se.
Pamte, i iznova, naročito na ovaj sumorni februarski dan, postavljaju, uglavnom sebi jer i nemaju kome drugom, jedno te isto pitanje: ko i zašto? Ko je u svojim bolesnim katakombama uma, u brlogu režima bez morala, u vrtlogu kriminala koji je već počeo da nagriza državu, smislio, naredio i izvršio monstruozni zločin nad čovjekom čiji je neokaljani integritet u svakom smislu bio jedini grijeh.
Ko je i zašto ubio Pavla Bulatovića, ministra vojnog, čovjeka koji je u svakom svojstvu ljudskosti bio bar za korak ispred svih drugih?
Dvadeset i šesto je zrno brojanice, dvadeset i šest je godina sramote jednog društva koje nije u stanju da obriše crnu mrlju sa obraza i spasi ne žrtvu već sebe i svoje dostojansto. Istina o onoj kobnoj noći na stadionu „Rada“ neće ničim promijeniti sudbinu Pavla Bulatovića, ali bi makar počela da odmotava klupko u koje nas je stoglava aždaja moćnih a nemoralnih, moćnih a izvan svakog zakona, božjeg i ljudskog, odavno uplela.
Od one noći mijenjale su se države, smjenjivale vlasti, ali niko lično i nijedna od njih, izgleda, nije imala muda da makar zaviri u taj ponor crnila bez bijelog.
Pavle Bulatović, moralna gromada odvaljena od tvrdog rovačkog goroloma, zagrljen onima koji su ga beskrajno voljeli, počiva u svojim Rovcima. Zagledan u vrhove rodnih planina, njegov bronzani pogled kao da traži samo jedno: malo hrabrosti za veliku istinu.
I kao da ne može čudom da se načudi u šta mu se pleme umetnulo, pleme koje „snom mrtvijem spava“. A vrijeme se, kao zmija otrovnica, vuče rovačkim sjenokosima i grize, grize svojim otrovnim zubom i ne da da se zaboravi. I budi svima znano, i krivim i nevinim, kad – tad, a jednom posugurno, nad njegovom ljudskom i plemenitom humkom iznići će vrba čije će svirale reći u kojeg su „cara Trojana kozje uši.
Pavle Bulatoviću, diko i ponosu, nezarasla rano roda tvoga i moga, po dvadeset i šesti put – oprosti!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
