Divan je Bog u svetima Svojim, po iskustvu svete Crkve i po iskustvu svakog istinski produhovljenog, ili čak samo duhovno probuđenog čovjeka, dragi čitaoče. Divan je Bog u svetima Svojim, a svete ugodnike i ugodnice Božije On Jedini i proslavlja: putevi njihovog proslavljanja nisu manje čudesni i zadivljujući od njihovih podviga vjere i ljubavi. Svjetski, duhovno neprosvećeni ljudi skloni su mišljenju da je Crkva radi svojih materijalnih i uopšte ovozemaljskih interesa (oni i ne slute da za Crkvu takvi interesi i ne postoje!) upisala u svoj kalendar, crvenim ili bar crnim slovima, sopstvene „velikodostojnike“, zatim careve, kraljeve, vojskovođe, velikaše i moćnike…
Ostaćemo postrani plejade svetih monaha i monahinja ili mnoštvo skromnih ljudi, nevažnih po svjetskim mjerilima, koji svojim likovima uljepšavaju predivno Carstvo nebesko, a svojim imenima ukrašavaju kalendar Crkve. Upitaćemo samo: kakva ovozemaljska logika ili kakav interes je prepodobnu Kseniju Petrogradsku učinio jednom od najomiljenijih svetiteljki u Rusiji i poznatom u čitavom pravoslavnom svijetu?
Ona je, naizgled, bila samo jedna od hiljada i hiljada jurodivih, ubogih, bezimenih bogomoljki kakve su viđane širom neprebrojivih prostranstava nekadašnje carske Rusije.
Spolja, površinski – priopsta žena iz naroda, udovica koja i ne djeluje baš normalno čim traži da je oslovljavaju imenom njenog rano umrlog muža… Iznutra, dubinski – okean vjere i, ujedno, vulkan ljubavi, projaavljen u ogromnom podvigu; uz to ona beše ovenčana beskrajnim smirenjem i zato, silom Duha Svetoga, proslavljena i darovima prozrljivosti (blagodatne vidovitosti), isceljivanja i čudotvorstva…
Mnogo prije svečane zvanične kanonizacije ili uvrštenja u broj priznatih svetih, mnoštvo skromnih sveštenika, monaha i monahinja i još veće mnoštvo „običnih“ vjernika molitveno je poštovalo i prizivalo blaženu Kseniju.
Pritom je duh pravoslavnog crkvenog Predanja i iskustva bio itekako mjerodavan: Narod Božiji je, dejstvom Duha Svetoga, znao i osjećao da je Ksenija sveta i velika pred Gospodom, Jedinim Svetim i Izvorom svetosti, u zajednici Njegovih svetih ugodnika, ali ju je ipak zvao blaženom, a ne svetom, i služio joj pomen dok i episkopi Crkve na saboru nisu svečano, odgovorno, pastirski i apostolski, izrazili i zapečatili već postojeće blagodatno saznanje i osjećanje Naroda Božijeg. Nema tu sudskog procesa i pravničkog postupka kao u Latinskoj Crkvi, a pogotovo nema iskonstruisanog i naručenog „svetačkog“ statusa…
Zamislimo samo dugi sovjetski period, period od nekih sedam decenija, u kojem je Crkva u Rusiji pretrpjela ogromna gonjenja i razaranja. Divnim čudom, oni koji su imali dovoljno bogoborčanske drskosti da razruše i zavjetni hram Hrista Spasitelja u Moskvi, nisu obratili pažnju na skromni grob i kapelicu na Smolenskom groblju. Ogradili su ih da spriječe pristup vjernicima, ali nisu shvatali da ni Blaženoj ni njenim molitvenim poštovaocima njihova ograda i nešto veća udaljenost ne smeta.
I u tom vremenu – skromna, neugledna crkvica, i njeno blago, grob Blažene, bili su izvor vjere i snage za milione ljudi. I taj grob je ostao, nadživio sovjetsku silu, kao što će, vjerujem, nadživjeti i današnje i sutrašnje sile. Zar i tu nije na djelu čovjekoljubivi Promisao Božiji? Jer, da je Blažena već u carsko vrijeme bila kanonizovana i da su joj mošti počivale u kakvom velelepnom hramu, vjerovatno bi i hram i mošti nestali u vihoru sovjetskog vremena…
Upoznavši se sa njenim divnim likom i njenim čudesnim i čudotvornim djelima za života i po blaženom usnuću, i naš čitalac će, ukoliko je pravoslavan i probuđen za sve „što god je istinito, što god je pošteno, što god je pravedno, što god je čisto, što god je dostojno ljubavi, što god je na dobru glasu“ (Filiplj. 4, 8), prizvati u pomoć prepodobnu Kseniju i pouzdati se u njenu ljubav i u njene molitve.
Njeno kratko, ali dirljivo žitije na srpskom, u izdanju Besede, želi da posluži jednom cilju – da svetu petrogradsku podvižnicu učini trajno prisutnom, i blagodatno djelatnom, u našoj pomjesnoj Crkvi i u našem narodu. Nadamo se da će se to, blagodaću Božijom i njenim molitvama, i ostvariti.
Potpisnik ovih redaka je kao smjerni poklonik bio na njenom grobu i u crkvici na Smolenskom groblju u Petrogradu prije niza godina, pred kraj sovjetske ere, u tadašnjim prilikama, i doživio molitveni ushit prisutnog naroda. A sada, predajući ovu knjižicu javnosti sa radošću i blagodarnošću Bogu, molitveno joj se obraća riječima: Prepodobna mati Ksenijo, moli Boga za nas!
Episkop bački Irinej
