Piše: Kasper I
Bilo je vrijeme kad se znalo redom: kako se pozdravlja stariji, kako se sjedi za stolom, kako se sluša sagovornik i kako se kaže „oprosti“. Nije to bila nauka, niti luksuz rezervisan za „fino društvo“. To je bio bonton – nepisani zakon pristojnosti, mjera vaspitanja i dokaz da čovjek nije sam sebi dovoljan, nego dio zajednice.
Danas, u ovom nazovi savremenom društvu, bonton zvuči kao arhaična riječ, nešto između gramofona i pisma pisanog rukom. Ako se i pomene, pomene se s podsmijehom. Kao da je pristojnost znak slabosti, a ne snage. Kao da je vaspitanje teret, a ne oslonac.
Pogledajte kako razgovaramo. Ne slušamo – čekamo red da upadnemo u riječ. Ne raspravljamo – napadamo. Ne pitamo – presuđujemo. Galama je postala argument, a bezobrazluk legitiman stil komunikacije. U javnom prostoru, na ulici, u institucijama, pa i u sopstvenim kućama, lijepa riječ je potisnuta vikom, a poštovanje ironijom.
A nekad se znalo: „Dobar dan“ nije formalnost, nego priznanje da neko postoji. „Hvala“ nije slabost, nego kultura. „Izvinite“ nije poraz, nego snaga čovjeka koji umije da prizna grešku. Danas se greške ne priznaju – one se brane do kraja, makar srušile sve oko sebe.
Nestalo je i strpljenja. Svi smo u žurbi, svi nervozni, svi pod pritiskom. I onda se čudimo što smo grubi. Ali nervoza ne opravdava neljudskost. Umor ne briše odgovornost. Savremeni čovjek se često ponaša kao da mu je sve dozvoljeno, a ništa obavezno – osim da bude glasan.
A gdje su lijepe riječi? One koje su nas učili da čuvamo jer vrijede više od sile. „Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara“, govorili su stari. I nijesu to govorili bez razloga. Znali su da se vrata ne otvaraju laktovima, nego dostojanstvom. Da se poštovanje ne uzima, nego zaslužuje. Da se autoritet ne gradi strahom, nego primjerom.
Problem nije u tome što je svijet postao savremen. Problem je što je postao grub. Što smo, trčeći za brzinom, zaboravili mjeru. Što smo, u želji da se čujemo, prestali da slušamo. Što smo, u potrebi da budemo u pravu, zaboravili da budemo ljudi.
Bonton nije skup pravila za „finjake“. To je osnovno sredstvo preživljavanja u društvu. Bez njega, ostaje samo haos – svako protiv svakoga, bez reda, bez granica, bez stida. Društvo koje se ruga pristojnosti, a nagrađuje bahatost, ne gradi budućnost, nego proizvodi sukob.
I zato se valja zapitati: nijesmo li, u toj trci da budemo važni, moćni i primijećeni, izgubili ono najosnovnije? Jer čovjek bez bontona nije slobodan – on je samo neobuzdan. A sloboda bez mjere lako postane nasilje.
Na kraju, ostaje jednostavno pitanje: hoćemo li se vratiti lijepoj riječi ili ćemo nastaviti da razvaljujemo vrata koja se još mogu otvoriti kucanjem?
Jer lijepa riječ i dalje ima moć. I dalje otvara gvozdena vrata.
Samo je pitanje imamo li još strpljenja da je izgovorimo!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
