Nakon smrti Vaska Pope, njegova supruga Jovanka Haša Singer posadila je kraj njegovog groba jelku. Taj nježni gest bio je nastavak njihovog jedinstvenog novogodišnjeg rituala – skromnog, simpatičnog i simboličnog običaja koji su njegovali godinama.
U njihovom malom stanu bilo je mjesta za sve – nebo, sunce, vrbe i tišinu. Sve to živjelo je u pjesmama Vaska Pope, a izvor je bio u jednom pogledu – onom koji je pronašao u očima Jovanke Haše Singer.
Ljubav koja je počela pogledima
Priča o Vasku Popi i Jovanki počela je u Vršcu, gdje je pjesnik završio osnovnu školu i gimnaziju. Susreti su bili tihi i skoro neprimjetni – prolazili su jedno pored drugog u ulici nazvanoj po njemačkom pjesniku Aleksandru Lenauu i samo se pogledavali.
To je za RTS otkrila Sanja Đaković, autorka ture „Ljubavna šetnja Beogradom“:
„Onako, u prolazu, samo su se gledali. Ti pogledi, kratki, ali uporni, ubrzo su prerasli u bliskost.“
Visoki i pomalo krakati Vasko Popa dopao se Haši, a onda joj je jednog dana prišao i zamolio dozvolu da je pozdravlja. Nakon toga počeli su da se viđaju i razgovaraju, a iz tih susreta nastala je čuvena pjesma „Očiju tvojih da nije“.
Očiju tvojih da nije
Očiju tvojih da nije Ne bi bilo neba U malom našem stanu. Smijeha tvoga da nema Zidovi ne bi nikad Iz očiju nestajali. Slavuja tvojih da nije Vrbe ne bi nikad Nježno preko praga prešle. Ruku tvojih da nije Sunce ne bi nikad U snu našem prenoćilo. — Vasko Popa
Tajna prosidbe i harmonija doma
Sjećanja na početke ljubavi čuvala je i Haša Popa. Posebno je pamtila trenutak kada je Vasko Popa došao u dom njenog oca, uglednog vršačkog advokata, da zatraži njenu ruku. Tada je kućna pomoćnica, iznenađena, prokomentarisala:
„Ju, ta neće valjda naša Hanzi da se uda za ovog šrajbera?! Od čega će oni da živu?“
Ipak, sumnje su nestale. Njihov zajednički život bio je skladan i ispunjen tišinom i međusobnim poštovanjem. Haša je diplomirala arhitekturu i kasnije predavala na Arhitektonskom fakultetu, ali je karijeru stavila u drugi plan kako bi bila uz supruga.
Nisu imali djece, ali jedno drugom bili su cijeli svijet – bez spoljnog dokazivanja, tiho i postojano. Živjeli su u jednosobnom stanu nedaleko od Tašmajdana, danas obilježenom spomen-pločom:
„Vasko Popa, pjesnik, u ovoj kući živio je od 1951. do 1991. godine.“
Skroman prostor pretvorili su u dom pun topline, razumijevanja i poezije.
(Kurir.rs)
