Piše: Emilo Labudović
Nije uzalud i tek onako rečeno da je krug najsavršenija forma u prirodi, a logiku njegovog savršenstva, globalno gledano, slijede i mnoge društvene pojave. Sve što je bilo biće opet, formalno novo i drugačije, a u suštini isto, jer, i kad se vine u kosmos čovječanstvo će s obje noge ostati u kalu sebičnosti, tiranije i želje za nadmoći. I sve će se odvijati pod gustom koprenom bitke za dostojanstvenog čovjeka i njegova apsolutna prava.
Od kako je pravo na rad promovisano u jedno od temeljnih, traje bitka da taj rad bude samjeren ljudskom dostojanstvu, mogućnostima i racionalnim potrebama zajednice i pojedinca u njoj. Još od Čikaga, prošlog milenijuma, bitka za radničko, prije i iznad svega, dostojanstvo traje bez prestanka i često se plaćala krvlju i glavama. A najveći domet te borbe bile su (i još uvijek su) osmočasovno radno vrijeme i neradna nedelja!
Nedelja kao dan u kojem se ne radi opet je napadnuta razlozima koji se doimaju kao teška artiljerija hedonističkog načina života. Pod ovim ili onim izgovorom (turizam, mali sitnosopstvenici…) traži se njeno ukidanje i svodjenje na nivo ostalih radnih dana. Čak ju je i Ustavni sud Crne Gore tresnuo onim čekićem pravo u glavu i proglasio – neustavnom. Krug se opet zatvara i vijek i kusur bitke za nedelju ponovo se vraća na početak.
Iskreno rečeno, i do sada nedelja nije bila apsolutno zaštićena. Radilo se, u trgovinama i apotekama naročito, radili su pekari i ugostitelji, a sve je kamuflirano floskulom o „skupljoj dnevnici i slobodnom danu“! Kažem, radilo se i zloupotrebljavalo (radnici to najbolje znaju), ali nedelja nije bila neustavna.
„Dajte mi tri rečenice bilo kojeg pisca i poslaću ga na vješala“, izjavio je svojevremeno, kažu, kancelar Meternih, oličenje izmišljanja razloga za svoj teror nad ličnom slobodom i slobodnom mišlju. Ne sumnjam ni da ovima iz Ustavnog nije nedostajalo „razloga“ za presudu nedelji, i za opravdanje i utemeljenje odluke u nekim drugim pravima. Ali, Ustavni je imao bar dva razloga više da poštedi nedelju. Jer, nedelja nije običan dan.
To je već odavno bio porodičan dan, dan kad su se raštrkane familije okupljale oko porodičnog ručka. Dan kad se išlo na izlete, u posjete, na utakmice, neki i u crkvu… Dan kad se svadbovalo, krstilo i kumovalo. Jer drugih dana, makar i uz duplu dnevnicu, to se jednostavno nije moglo.
Nedelja je, uglavnom, pripadala ženama. Majkama, domaćicama, djevojkama… One su im uglavnom određivale smisao i sadržaj. Od njihove direktne ili prikrivene spretnosti, domišljatosti i ideja zavisilo je da li će i u kojoj mjeri nedelja biti nedelja a ne tamo „neki dan“. I mogu li „ustavotabanlije“ da zamisle nedelju i porodicu u njoj bez glavne porodične zvijezde?
To bi ličilo na „Prohujalo s vihorom“ bez Vivijen Li. I džaba su i tri dana zamjene i ta uglavnom bijedna naknadna sića na uglavnom bijednu platu prodavačica i kasirki, nedelja je u mnogim segmentima – NENADOKNADIVA! I, kako god da se uzme, ustavna je taman koliko i ponedjeljak.
Naravno, nesporno je i ustavno pravo onih koji bi, iz njima znanih razloga, da rade nedeljom. Pravo, ali ne i namet i obaveza. Ustavno je pravo i turista, i onih zaboravnih subotom, i onih kojima se ne mijesi hljeb i ne prave priganice i uštipci, da nedeljom psuju pred zatvorenim vratima na kojima krupnim slovima piše „ne radimo nedeljom“! Jer, i ustavobraniteljima mora biti jasno da ne postoje zakon i uredba koji bi svima bili po mjeri.
Ali, nedelja, kao najsvetije nasleđe stogodišnje borbe za radnička prava, za human i dostojanstven rad, morala bi ostati izvan svih mjera tajkunsko-sindikalne trgovine, naročito u trgovinama. Jer, nedelja je – nedelja, dan za posebne, porodične i lične potrebe, za sve ono zbog čega se donedavno pjevalo „jedva čekam da nedelja dođe“! Naravno, ako se ne bude radilo.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
