Piše: Milan Babović
Za film „Vreme čuda“, po istoimenom romanu Borislava Pekića, važi da je slobodna adaptacija autorskog prvenca jednog od najznačajnijih srpskih književnika minulog vijeka. Sloboda izraza, pa i onog u ostvarenju Gorana Paskaljevića koje je bilo naš kandidat za Oskar, srž je svake umjetnosti, a veličina nekog djela može se posmatrati u tome koliko ono nadživi svoje vrijeme i potvrdi se u dolazećim.
Tako je u svetosavsko veče, pored zavjetne bogomolje svih Srba na Vračaru, oživjela scenografija iz filmskog sela Vitanija. Nedostajao je samo Nikodim u maestralnoj izvedbi Mikija Manojlovića da drekne: „Razvaljuj“ i da džipom ukrka u Hram. Izgleda da bi jedino to zadovoljilo pojedine studente blokadere, njihove mentore sa katedri i hajkače sa društvenih mreža koji dva dana prosipaju žuč i hule po SPC kako im je namjerno, ne prvi put, zaključala svetinju.
Hajde da vidimo u čemu su se preračunali ovi poznati bogotražitelji.
Najprije, ako su zaista veliki vjernici praktikanti i ako su im se tabani toliko uželjeli staza Svetog Save, zašto, recimo, nisu svi došli ujutru na svečanu liturgiju u čast velikog praznika i još većeg srpskog učitelja i putovoditelja? Ako im se nije ustajalo baš tako rano, mogli su da dođu i na večernju službu od 18 časova. Ali nijesu, jer su tada „pumpali“ ispred zgrade Rektorata, na šta svakako imaju pravo.
Nisu učinili ni jedno ni drugo. Došli su ispred Hrama, makar po izvještajima nepogrešive N1 oko 20.30, kad je večernje uveliko bilo završeno. Kao da su tražili razlog za novu paljbu po patrijarhu i jerarhiji (što i ne čudi jer im je jedan od ideologa onaj što bi crkve pretvarao u pabove). Ono što je potom uslijedilo je, blago rečeno, škaredna imitacija običaja koja više priliči miraševcima i „kliricima“ nove Hrvatske pravoslavne crkve.
Okretanje, zalivanje vinom i lomljenje slavskog kolača kad je noć već dobrano odmakla, bez prisustva sveštenika i uz mumlavo „sasluženje“ nekog momčića sa minđušom samo je gotski performans na tragu poželjnog isterivanja iz mantija „vladika ćacija“.
Naša pametna djeca i rektor Vladan Đokić morali bi da znaju da Crkva ima svoj ritam i život i da se ne može u svetinje ulaziti kao u kafanu i kad se kome ćefne. Moraju da znaju i da plenumi ne biraju ni patrijarha ni arhijereje i da je mučenička SPC ostala čvrsta i nepokolebljiva u trpljenju i pod Turcima i ono vrijeme čuda iz Pekićevog pera, koje bi sada sladostrasno da vrate razni Ješići, Stojkovići, Kišjuhasi, Milivojevići i ostali apostoli drogosrbijanske lavre. Osim ako ne prihvataju čuveni kanon Vesne Pešić „da nam je Srpska pravoslavna crkva staromodna i da nam je neophodna modernija“…
PS: Podsjećamo rektora i našu pametnu djecu da su godinu dana držali zaključane fakultete i da se u njih nije moglo ući ni usred bijelog dana. Ni u radno vrijeme.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
