Pisanje drama je za mene kao pisanje dnevnika: argumentuješ svoje stavove, pričaš o stvarima koje tište tebe i ljude koji te okružuju. Drama mi omogućava da se poigravam formom, likovima, da istražujem različite načine kojima bi se pristupilo određenim temama. Svako može drugačije da je percipira i odluči šta je ono što je njemu najvažnije, ali meni je uvijek bitno da pišem o stvarima koje su se desile na ovaj ili onaj način, jer publika može da laže pozorište, ali pozorište ne može da laže publiku, konstatuje za „Politiku” mlada dramska autorka Jana Milivojević, aktuelna dobitnica nagrade „Slobodan Selenić”, priznanja koje se dodjeljuje za izuzetne rezultate i doprinos u oblasti dramaturgije.
Njena drama „Svuda su Mire samo mira nema” prema motivima autobiografije Mire Furlan premijerno je izvedena u radio formatu, a 2024. godine imala je javno čitanje na Sterijinom pozorju mladih. Njena sljedeća drama, „Kako vezati pertle”, osvojila je prvu nagradu Radio Beograda za originalnu dječiju radio dramu, dok je komad „Wolchamaadijik – stvari koje ne znamo da izgovorimo” bio preporučen na Hartefaktovom konkursu za savremeni dramski tekst. U okviru Atelje programa sarajevskog šoukejsa razvijala je svoju novu dramu „Mi se bojimo učimo da brojimo”. Od 20 drama koje su razvijane pod mentorstvom Biljane Srbljanović, Marije Milisavljević, Ivora Martinića i Bernharda Študlara, žiri je izabrao četiri najbolje koje su predstavljene publici i stručnoj javnosti u Sarajevu, a među njima je bila i drama Jane Milivojević.
Pisanje je uglavnom usamljeni proces. Ko je vaša osobena junakinja Manja i koje fenomene istražujete kroz tekst „Mi se bojimo učimo da brojimo”?
Manja je glavna junakinja moje nove drame koju pratimo kroz čitav njen život. To je, zapravo, priča o djevojčici koja odrasta u ovom našem svijetu. Manja raste, ali i dalje ostaje manja. Pošto je to priča o femicidu, bilo mi je važno da prikažem da se femicid ne dešava samo ženama koje su odrasle u disfunkcionalnim porodicama, bez ljubavi, već da se on dešava i tamo gdje je bilo mnogo ljubavi, radosti i lijepih trenutaka. Velika pomoć u pisanju drame i stvaranju njenog svijeta bila mi je dječija pjesmica „Učimo da brojimo”, koja mi je poslužila i za oblikovanje forme.
Koje teme vas zanimaju u dramskom maštanju?
Volim pozorište za djecu i pozorište za mlade. To me najviše zanima, a nekako mi se čini da ima malo prostora za njih, iako nas predstave mogu oblikovati od najranijih godina. Pogotovo mislim da nam najviše nedostaje prostor za tekstove koji se bave mladima, čija publika obuhvata od 16 do 25 godina. Značajne su mi teme sazrijevanja i društvenih okolnosti koje nas okružuju, postoji zaista mnogo prostora da se njima bavimo na različite načine.
Vaša drama „Nemamo kamp prikolicu, a i da imamo nikome ne bismo rekli” predstavljena je u Francuskoj u okviru evropskog projekta „Playground” koji Hartefakt sprovodi u Srbiji. Koliko vam je značajno to iskustvo?
Drama „Nemamo kamp prikolicu, a i da imamo nikome ne bismo rekli” je drama o ljudima u njihovim dvadesetim godinama koji na neki način sazrijevaju i prvi put se osamostaljuju. Taj tekst je o četvoro mladih ljudi koji prvi put u životu dobijaju „velike” poslove ili završavaju fakultete, a onda shvataju da im tek sada počinje život i da ne znaju kako da se nose s tim. Bila sam u Francuskoj, u okviru zimskog festivala „La Mousson d’été”. Veoma zanimljivo iskustvo za mene, jer sam imala priliku da radim sa prevoditeljkom Karin Samardžijom i rediteljem Žerardom Votkinsom, koji je režirao javno čitanje. Zajedno sa njima i profesionalnim glumcima dodatno smo istraživali tekst. Imala sam priliku da vidim kako se on mijenja kada prelazi u neki drugi jezik i kontekst. Ključna stvar u cijelom tom procesu bile su jutarnje probe na kojima smo reditelj, prevoditeljka i ja razgovarali o tekstu i njegovim mogućnostima za poboljšanje.
Čega biste kao mlada autorka voljeli da ima više kada govorimo o profesionalnim prilikama?
Voljela bih, naravno, da pozorišta daju više prilika i prostora mladim autorima, ali i da se mladi reditelji odlučuju da uzimaju naše tekstove. Takođe, rezidencije su sjajna prilika za nas da otkrijemo neke druge zemlje u kojima bismo voljeli da radimo, ali da se isto tako dokažemo srpskoj publici da to što mi pišemo zapravo ima smisla. Da vide da to što mi radimo ima odjek i negdje van Srbije. Moja dječija drama „Kako vezati pertle” trebalo bi da bude postavljena u jednom pozorištu, ali se i prevodi na poljski jezik. Moj plan je da napišem triptih, razmišljam o nekim sljedećim dramama koje bih mogla da sastavim u okviru dječijih pjesmica, a da ih onda povežem sa dramom „Mi se bojimo učimo da brojimo” koja je predstavljena u Sarajevu.
(POLITIKA)
