U vrijeme opakog cara Maksimijana Herkula cvjetaše vjera hrišćanska u Nikomidiji i uvećavaše se iz dana u dan. Jednom car, baveći se u tom gradu, sazna o mnoštvu hrišćana i napredovanju Crkve hrišćanske, pa se veoma ogorči i smišljaše plan kako da ih sve pogubi.
U to se približi praznik Rođenja Hristovog, i car, saznavši da se svi hrišćani o tom prazniku skupljaju u crkvu, naredi da se toga dana crkva opkoli vojskom i zapali.
Kada se svi hrišćani sabraše u crkvu, poslije ponoći, i počeše svečano praznovanje, vojnici okružiše crkvu da ne puste nikoga van, i carev izaslanik uđe u crkvu i objavi hrišćanima carevu zapovijest da odmah ili prinesu žrtvu idolima ili da svi budu sažegani.
Tada arhiđakon, junački vojnik Hristov, raspali se božanskom revnošću, pa poče hrabriti narod podsjećajući vjerne na tri otroka u peći vavilonskoj.
„Pogledajte, braćo“, reče, „na žrtvenik u oltaru Gospodnjem i razumite da se na njemu sada za nas žrtvovao Gospod i Bog naš istiniti; pa zar mi da ne položimo za Njega duše naše na ovom svetom mjestu!“
Narod se oduševi da umre za Hrista, i svi koji bijahu oglašeni krstiše se i miropomazaše. Vojnici tada zapališe crkvu sa svih strana, i hrišćani, njih dvadeset hiljada na broju, sagorješe u plamenu pjevajući slavu Božiju.
Pet dana potom goraše crkva, i neki dim dizaše se iz nje sa opojnim i divnim mirisom, i neka čudna zlatozarna svjetlost pokazaše se na tom mjestu. Tako slavno skončaše mnogobrojni ljudi i žene, djevojke i djeca, i primiše vijenac vječne slave u Carstvu Hristovom.
Postradaše i proslaviše se 302. godine.
Tropar (glas 2):
Mučenici Gospodnji, blažena je zemlja koja se napila vaše krvi i sveto je mjesto koje je primilo vaša tijela; u podvigu đavola pobijediste i Hrista sa slobodom propovijedaste.
Prepodobni Simeone Mirotočivi, Njega kao Blagog molite da spase duše naše.
(hramkoncarevo)
