Prije jednu deceniju, nobelovac, ekonomista i bivši savjetnik američkog predsjednika Bila Klintona, Džozef Stiglic, konstatovao je: „Neoliberalizam je umro, i u razvijenim zemljama kao i u zemljama u razvoju.“
Šta je zapravo bio neoliberalizam?
U suštini, riječ je o liberalizmu u „osvježenom“ i prilagođenom ruhu – liberalizmu novog doba. Stiglic, koji je 2001. godine dobio Nobelovu nagradu za analizu tržišta sa asimetričnim informacijama, postao je jedan od najuticajnijih kritičara neoliberalnog koncepta. Isticao je da je „neoliberalna euforija“, koja je zahvatila svijet tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, danas praktično nestala.
Neoliberalizam počiva na ideji da sve treba prepustiti tržištu i da država ne bi trebalo da ima aktivnu ulogu u ekonomiji. Takav pristup otvorio je put ogromnom uticaju megakorporacija, naročito u zapadnim društvima.
Od kraja osamdesetih godina, neoliberalizam je propagirao slobodnu trgovinu, otvorena tržišta, privatizaciju, deregulaciju i smanjenje državne potrošnje kao navodno najbolji način za stimulisanje privrednog rasta. Najprije je zavladao u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom i u međunarodnim finansijskim institucijama poput MMF-a i Svjetske banke. Njihova zajednička poruka bila je jasna: odustajanje od regulacije, smanjivanje ili ukidanje socijalne i zdravstvene zaštite i povlačenje države iz ekonomije.
U tom trenutku činilo se da je pronađen „sveti gral“ svjetske ekonomije. Ove ideje ubrzo su počele da se nameću i ostatku svijeta.
Politike Ronalda Regana i Bila Klintona u SAD, kao i Margaret Tačer u Velikoj Britaniji, smatrane su „zlatnim standardom neoliberalizma“. Dominacija ovih ideja nastavila se i kasnije, kroz ekonomske politike britanskih vlada u prvoj deceniji 21. vijeka.
Temelj neoliberalne doktrine formulisan je u Vašingtonskom konsenzusu iz 1989. godine, koji je sadržao deset ključnih preporuka – svojevrsnih zapovijesti koje su zemlje u razvoju morale da prihvate. Ovaj skup pravila postao je osnova zapadnog unipolarnog poretka i ideološki temelj globalizma.
Tokom naredne dvije decenije, ove politike su rigidno sprovođene širom zapadnog svijeta. Međutim, globalna finansijska kriza iz 2008. godine dovela je do dubokog razočaranja. Raskol između bogatih i siromašnih naglo je produbljen, ekonomski rast je usporio, a zemlje u razvoju počele su ozbiljno da zaostaju.
Stvarni efekti neoliberalnog modela postali su vidljivi kroz porazne podatke: više od 90 odsto svjetskog kapitala nalazi se u rukama manje od jednog procenta stanovništva. Od oko sedam milijardi ljudi na planeti, čak 2,7 milijardi živi sa manje od dva dolara dnevno, dok oko milijardu ljudi svake večeri odlazi na spavanje gladno. Nezaposlenost raste, dok se bogatstvo i luksuz male elite uvećavaju nesrazmjernom brzinom.
Simboličnu tačku na neoliberalni koncept stavio je britanski premijer Gordon Braun 2009. godine, izjavivši da je sa starim Vašingtonskim konsenzusom završeno. Pandemija kovida 2020. godine dodatno je dokrajčila ostatke tog modela.
Stiglic je u više navrata upozoravao na licemjerje ključnih globalnih institucija – MMF-a, Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske banke – navodeći katastrofalne posljedice neoliberalne globalizacije u postsocijalističkim zemljama, posebno u Rusiji. Kao pozitivne primjere isticao je Kinu i Poljsku, koje nisu bespogovorno slijedile neoliberalne recepte.
Prema sve raširenijem tumačenju, neoliberalizam je predstavljao pokušaj nametanja novog oblika neokolonijalizma. Kao protivteža Vašingtonskom konsenzusu, od sredine dvijehiljaditih godina sve češće se pominje Pekinški konsenzus.
Belgijski geopolitičar Robert Stojkers smatra da je neoliberalizam bio zamišljen kao sredstvo za razaranje Evrope i „ostatka svijeta“, proisteklo iz ideja Frankfurtske škole. S jedne strane, riječ je o tačerističkom neoliberalizmu, a s druge o reganomici. Krajem sedamdesetih godina, ova ideologija slavila se kao novi liberalni poredak koji je trebalo da prekine sa politikom usmjerenom na državu.
Prema Stojkersu, ni demohrišćani ni socijalisti nisu uspjeli da se jasno suprotstave ovom trendu, zaboravljajući sopstvene tradicije državnog intervencionizma i socijalne odgovornosti. Ekonomija je postala važnija od politike, a društva su, kako navodi, ušla u stanje „postistorije“, bez jasnog smjera i orijentira.
Evropa se danas, smatra on, nalazi u slijepoj ulici, zarobljena između liberalizma šezdesetosmaške provenijencije i neoliberalnog nasljeđa, dok snage koje im se protive nemaju kapacitet da preuzmu vlast.
Neoliberalizam je, u tom smislu, zakonito dijete klasičnog liberalizma. Kako je još dvadesetih godina prošlog vijeka pisao njemački teoretičar Miler van den Bruk, narod koji u potpunosti usvoji liberalizam izgubiće svoju organsku snagu. Liberalizam je, prema ovom shvatanju, prije bolest nego stanje svijesti.
Iako se tvrdi da je neoliberalizam mrtav, on je i dalje, paradoksalno, prisutan. Tamo gdje opstaje, održava se vještački – poput organizma na aparatima, ili poput galvanizovane žabe koja se trza na dodir metala, ostavljajući privid života.
