Za Ukrajinu su imali glas, za Venecuelu nemaju kičmu: Zašto Spajić i Milatović ćute?

Kada je Rusija izvršila vojni upad na Ukrajinu, Milojko Spajić i Jakov Milatović nijesu imali dilemu. Osude su bile brze, jasne, javne i usklađene sa zapadnim centrima moći. Govorilo se o međunarodnom pravu, suverenitetu, teritorijalnom integritetu i neprihvatljivosti sile kao sredstva politike. Retorika je bila odlučna, moralno uzvišena i politički isplativa.

Danas, kada su Sjedinjene Američke Države izvršile direktan upad na teritoriju Venecuele i nasilno uhapsile, odnosno faktički otegle predsjednika suverene države – Milojko Spajić i Jakov Milatović ćute.

I ta tišina nije slučajna. Ona je politički izbor.

Ako je princip bio jasan u slučaju Ukrajine – da se osuđuje svaki upad na teritoriju suverene države – zašto taj isti princip ne važi kada je agresor SAD? Ako je međunarodno pravo univerzalna vrijednost, zašto se primjenjuje selektivno? Ako je otmica predsjednika jedne države akt brutalnog kršenja suvereniteta, zašto danas nema osude, saopštenja, ni „duboke zabrinutosti“?

Odgovor je jednostavan, ali porazan: jer principi važe samo kada to ne ugrožava političku karijeru.

Ovo nije pitanje Venecuele. Ovo je pitanje dosljednosti. Ovo je pitanje da li Crna Gora ima spoljnu politiku zasnovanu na principima ili na instrukcijama. Da li su Spajić i Milatović lideri suverene države ili glasnogovornici tuđih interesa.

Njihovo ćutanje razotkriva suštinu politike koju vode – politiku dvostrukih aršina. Rusija je agresor jer to traži geopolitički narativ Zapada. SAD nijesu agresor jer su „naša strana“. Kada sila dolazi sa Zapada, onda se pravila suspenduju, a moralne lekcije nestaju.

To nije evropska politika. To je kolonijalni refleks.

Ako je Rusiji zabranjeno ono što je SAD dozvoljeno, onda međunarodno pravo ne postoji – postoji samo hijerarhija moći. A u toj hijerarhiji, Spajić i Milatović su izabrali ulogu poslušnih, a ne odgovornih.

Licemjerstvo je potpuna kada se sjetimo da su isti ti političari, sa istom ozbiljnošću, govorili o „nepovredivosti granica“ i „otporu imperijalizmu“. Danas, kada imperijalizam dolazi u svom najogoljenijem obliku – vojnom akcijom i otmicom šefa države – njihova hrabrost nestaje.

Ćutanje je takođe poruka. Poruka da postoji dozvoljena i nedozvoljena agresija. Dozvoljeno nasilje i nedozvoljeno nasilje. Dozvoljeno kršenje suvereniteta i ono koje se mora osuditi.

Takva politika ne gradi ugled države. Ona je pretvara u satelit.

Ako žele da budu ozbiljni državnici, Spajić i Milatović duguju javnosti odgovor: da li osuđuju upad SAD u Venecuelu i otmicu njenog predsjednika – ili priznaju da su principi kojima su mahali samo prazne fraze za unutrašnju upotrebu.

Jer ono što se danas prećuti – sjutra se plaća.

A licemjerstvo, ma koliko bilo tiho, uvijek ostavlja glasne posljedice.