Mitropolit Joanikije: Praznik Otaca, Materica i Djetinjaca samo kod Srba ima, ima li igdje veće neke prostodušnosti, narodne naive, ljepote; Govorim o srpskom narodu onako kao što je govorio Njegoš

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 4. januara 2026. ljeta Gospodnjeg, u Nedjelju Svetih otaca – na praznik Oci, sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom cetinjskog namjesništva, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru.

Na kraju Svete službe Božije, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je poučio sabrane arhipastirskim slovom o pripremama i običajima za Božić, ističući da nam za takav jedan veliki praznik treba vrlo malo. Treba nam hrastova grančica, treba nam malo slame da unesemo u svoj dom u spomen Rođenja Hristovoga i da se sjetimo kako je Bogomladenac Hristos, radi nas ljudi i radi našeg spasenja, bio položen u stočne jasle.

„Da je na takav način primio naše poniženje da bi na takav način izvršio i naše spasenje, da bi nas na takav način uzvisio do neba, do naručja svoga nebeskog Oca i da bi nam dao slobodu da se molimo Bogu živome i istinitome sa molitvom: Oče naš, koji si na nebesima“, besjedio je Arhiepiskop cetinjski.

Osvrnuvši se na današnji praznik Otaca, kada djeca vezuju svoje oce i svakoga starijeg čovjeka, Vladika je kazao da nam i za ovaj običaj treba malo: jedan končić, neki šal ili neka druga veza da na simboličan način svežemo svoje roditelje, svoje očeve, a oni da se nečim najmanjim, vrlo često simboličnim, odužuju, pa u tome imamo veliku radost.

Suprotno tome, kada neki događaji nemaju neku naročitu suštinu, značaj, onda ljudi čine sve i svašta i na proslave takvih događaja potroše grdne pare i sve to tone u besmisao. Kao primjer Vladika je naveo doček Nove godine i zapitavši se šta tada slavimo, kazao je da u tome nema nekakvog posebnog događaja ali da ljudi i ono što bi bilo da se proslavi, da zablagodarimo Bogu na svemu, na svakom danu, pa i na svakoj novoj godini, izostavljaju.

„I narodi koji su se udaljili od vjere u šta pretvaraju Božić? U trgovinu. Organizuju božićne bazare, pa kupuju. Uhvati ih potrošački duh, pa kupuju i ono što im treba, a mnogo više i ono što im ne treba, da pokažu koliko su bogati, koliko su dobri itd. Bogami od toga slaba vajda. A ovaj današnji praznik i običaj imamo samo kod srpskog naroda. Moramo da pomenemo da praznik Otaca, Materica i Djetinjaca samo kod Srba ima. Ja govorim o srpskom narodu onako kao što je govorio Njegoš, da znate i to je naša priča, i ne pada nam na pamet da to mijenjamo. Ima li igdje veće neke prostodušnosti, narodne naive, ljepote, jednostavnosti od obavljanja ovih običaja. Prosto ne možete da zamislite, tako je sve nekako prosto, jednostavno, naivno rekli bismo, ali znate naivna umjetnost je velika umjetnost. Nije to slučajno, ​ono što se kaže: vratite se, budite kao djeca, budite jednostavni, budite prostodušni, otvoreni. Eto to nam najviše treba.“

U nastavku je ukazao na značaj i duhovnu pozadinu ovih praznika i običaja. Djeca na Oce i Materice vezuju svoje roditelje, a roditelji, bilo da je otac ili majka, dopuštaju da budu svezani u ime Onoga koji je došao da bude svezan radi nas ljudi i radi našeg spasenja.

„Prvo je vezan u dječije pelene, ali simbolika je mnogo dublja. Gospod naš Isus Hristos je, kada je išao da izvrši svoje djelo spasenja, bio uhvaćen i vezan i zarobljen i zatvoren i utamničen. I On je primio veze na sebe da bi tim vezama, tim uzama nas oslobodio od veza grijeha, da bi nas razriješio, da bi nam darovao slobodu. Utamničio se radio nas da bi nama darovao slobodu. Ušao u mrak tamnički da bi nas izveo na svjetlost dana. Dakle, ovo sve što činimo ima duboku duhovnu pozadinu. Sve se događa u ime Hrista, u ime Onoga koji je došao da nas odveže. I zato se danas roditelji, a i sveštenici, odrešuju onim što im se zatekne, da nečim nagrade djecu koja ih vezuju. Zato, djeco, ostanite sada pa vezujte nas sveštenike a kući svoje roditelje, i nemojte ih puštati dokle vam se nečim ne odriješe, dok vam nešto ne poklone, pa makar to bio i jedan bombon. To je sve u ime praznika, u ime Hristovoga Rođenja, koje neka nam dođe na radost i na duhovno obnovljenje i na umnoženje ljubavi, sloge, dobrote“, poručio je NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Poslije pročitanog jevanđelskog začala, vjernima se obratio protojerej Blagoje Rajković, podsjetivši na riječi apostola Pavla iz Poslanice Jevrejima koji je rezimirajući ovo poglavlje o vjeri zaključio: da svi ovi, koje je nabrojao, osvjedočeni u vjeri ne dobiše obećanje, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas, da ne bi oni bez nas dostigli savršenstvo.

„I zaista, draga braćo i sestre, kada slušamo ovo Jevanđelje koje slijedi poslije tog odlomka iz Poslanice Jevrejima i sva ova imena kojima Sveti apostol jevanđelist Matej počinje svoje Jevanđelje, možemo se nekad zapitati zbog čega se sva ta imena tu navode. S jedne strane, svakako jer Sv. apostol jevanđelist Matej želi da predupredi neka učenja koja će se pojaviti kasnije i da naglasi da je Hristos preko svoje Majke – Presvete Bogorodice, bio zaista čovjek u punom smislu riječi, da je imao svoje pretke, svoje očeve, djedove. I tako ovaj rodoslov uzvodi apostol Matej do Avraama, koji je prvi povjerovao iz te loze u jedinoga Boga i koji je izrodio čitav obećani jevrejski narod. Sa druge strane Sveti apostol jevanđelist Matej želi da naglasi taj kontinuitet vjere i očekivanja, kontinuitet nade, kontinuitet iščekivanja i strpljenja koje su imali Hristovi preci po tijelu.“

Potom je prota naglasio da se za dva praznika, koji se ističu u čitavom godišnjem krugu, posebno pripremamo. Prvi je praznik Pashe, najveći među praznicima koji ima više pripremnih, odnosno sledstvenih nedjelja, i praznik Rođenja Hristovoga, koji takođe ima pripremne nedjelje: četrdesetodnevni post i praznike i sedmice koje mu slijede.

„Jedna od tih pripremnih nedjelja je svakako i ova Nedjelja Svetih otaca kada se, kao što čujemo iz Svetoga jevanđelja, sjećamo svih onih Hristovih predaka po tijelu. Rodoslov koji navodi Sveti apostol jevanđelist Matej počinje od Avraama koji je prvi primio to obećanje da će se iz sjemena njegovog roditi Spasitelj svijeta, ne samo Spasitelj njegovoga roda, nego Spasitelj svih ljudi i sve tvorevine Božije na ovome svijetu. Drugo upečatljivo ime koje se pominje je ime proroka i cara Davida. Kada apostol jevanđelist Matej nabraja ova koljena i kaže da od Avraama do Davida, koljena četrnaest, a od Davida do seobe vavilonske koljena četrnaest, i od seobe vavilonske do Hrista, koljena četrnaest, on naglašava Avraama, Davida i vavilonsku seobu kao neke bitne ličnosti, odnosno događaje u ovoj istoriji koja je pripremala izabrani jevrejski narod i čitavo čovječanstvo za dolazak Spasitelja svijeta.“

Dakle, pored Avraama, Sveti apostol pominje cara Davida, prvog od potomaka Judinih koji je postao car u Izrailju, koji je bio i praslika Hrista koji će doći, a koga su Jevreji u njegovo doba smatrali spasiteljem, jer je on podigao moć izabranog Božijeg naroda. Stvorio je organizovanu državu, blagostanje je vladalo u njegovo vrijeme i on je ostao upamćen u narodnoj svjesti kao dobar i čestit vladar. Treća granica koju pominje apostol jevanđelist Matej jeste seoba vavilonska, kada je došao car Navuhodonosor i razrušio Jerusalim, kada su predstavnici izabranog Božijeg naroda mogli da vide velika stradanja, krv, paljevine.

„Sve to je moglo da ih pokoleba u vjeri, ali ipak u svim tim događanjima, i dobrim i lošim, ova vjera u izbavljenje koje će im Bog poslati bila je čvrsta i nepokolebljiva. Zato u ovim pripremnim nedjeljama i čitamo ovo Jevanđelje i podsjećamo se na sve te Hristove pretke po tijelu koji su čuvali tu vjeru u jednoga istinitoga Boga, koji su imali nadu i strpljenje i koji su svi, kako kaže apostol Pavle, umrli u vjeri, ali nisu dočekali ispunjenje onoga obećanja koje je Bog dao još praocu Avraamu“, kazao je o. Blagoje Rajković, naglasivši da slušajući ovo Jevanđelje, podsjećajući se svih ovih događaja iz starozavjetne istorije, možemo dosta da se poučimo kako treba i šta treba da činimo. Možemo da se ohrabrimo i da steknemo tu snagu da se borimo sa samim sobom i da živimo koliko možemo tom vjerom.

Potom je ukazao i na divne božićne običaje koji prethode Rođenju Hristovome: nedjelje koje su posvećene ocima, materama i djeci, koje nemaju u bogosluženju neko uporište, ali imaju u vjeri našega naroda, naših predaka u jedinoga istinitoga Boga.

„I kao što su Jevreji koji su živjeli vjekovima i čekali da se ispuni obećanje koje je Bog dao Avraamu, tako i mi imamo svoje pretke koji su živjeli na ovoj zemlji, koji su nam ostavili amanet da čuvamo upravo ovu vjeru hrišćansku. I mi smo odgovorni prema svojim precima, a i prema svojim potomcima, da ovaj zalog koji nam je dat sačuvamo i da ga prenesemo mlađim naraštajima“, zaključio je protojerej Blagoje Rajković.