Mihajlo Pupin, Vojislav Despotov, Nikola Tesla, Todor Manojlović, Toša Jovanović i Uglješa Šajtinac: Narodno pozorište „Toša Jovanović” u Zrenjaninu u proteklim mjesecima pronašlo je zajednički imenitelj za sve njih. Od njihove ljubavi, snage, mudrosti i talenta prema svom narodu i svojoj zemlji, stvorilo je svoj teatarski znak i ponudilo ga publici. Maštovita pozorišna kuća na Begeju koncipirala je repertoar u ključu omaža naučnicima i umjetnicima od nacionalnog i svjetskog značaja.
Predstava „Miša Pupin Idvorski”, po djelu Uglješe Šajtinca u režiji Petra Pejakovića, progovorila je o tome kako rastu veliki ljudi. – Kako u čovjeka, kada je baš mali, staviti nešto veliko, pa onda i on postane veliki. U djetinjstvu su svi izumitelji. Kada si mali, lako izumeš stvari; kada porasteš, teško. Kada odrastu, neki ljudi postanu veliki izumitelji, neki ostanu samo izumitelji, a većina prestane da to radi. Dakle, par njih porastu, neki ostanu isti, a većina se smanji. Pupin je u beli svijet stigao, kao i svi veliki ljudi, praznih džepova. Poneo je samo nekoliko slika u sebi. I to je bilo sasvim dovoljno. Otkrio je svijet. Izumeo ga je. Naša predstava je napravljena od tih slika – beleži Petar Pejaković.
Predstavom „Andraci, jepuri i ostala najvažnija čudovišta Petrovgrada i srednjeg Banata”, prema romanima Vojislava Voje Despotova, u režiji i dramaturgiji Nikole Zavišića, u martu je otpočela zrenjaninska Nacionalna prestonica kulture za 2025. godinu.
Poslije dvije predstave Lutkarske scene, zrenjaninsku publiku iznenadila je kompleksna drama „Đuka” Milice Konstantinović, u režiji Ane Tomović. Drama „Đuka” prikazuje kompleksnu dinamiku porodice Tesla–Mandić, fokusirajući se na Đukinu bezuslovnu podršku sinu Nikoli Tesli u trenucima kada mu ostali članovi porodice ne vjeruju i smatraju ga, pored nesumnjive ljubavi, osobenjaka nesposobnog za život.
Da stvaralački impuls umjetnika ili pronicljivost želje naučnika ne biraju okolnosti, već su upravo to jedina „sredstva” da se talenat ispolji, dramska je situacija pozorišne biografije „Ja, Todor” po djelu Ane Đorđević u režiji Jane Maričić. Ova formalno autorevizija umjetničke i ljudske sudbine rođenog Velikobečkerekčanina, a u trenucima odvijanja radnje Zrenjaninca Todora Manojlovića, biser je scenske obrade junakove potrage za sobom.
Nekako u isto vrijeme, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, u istom gradu na mirnom Begeju, još jedan umjetnik „povraćen” je sebi i iznova rođen – Toša Jovanović. Umro je prerano, 1893. godine u 46. godini, sagorevši od posvećenosti svojim ulogama i od grudobolje. Kažu da je, međutim, po smrti glumca Toše Jovanovića, njegov romantičarski duh lutao po mjestima i gradovima gdje su igrale putujuće družine kojima je pripadao, ali da mu mir nije bio moguć ni za života, iako je kao dramski prvak pripadao ansamblima narodnih pozorišta Beograda i Zagreba, u više navrata.
Da li je zaborav loše sjećanje ili otuđenost srca za nečije pripadanje, ili je svaki čovjek, znamenit ili ne, osuđen na zaborav ukoliko zaboravi onoga kome pripada? Da li smo slobodni zato što smo oslobođeni drugih ili volimo drugog da bismo oslobodili sebe?… pitanja su kojima se bavi predstava „Ogigijanke” Uglješe Šajtinca u režiji Željka Đukića. U pitanju je poetska drama o tri generacije žena koje se zateknu zajedno u oronuloj kući u Banatu usred katastrofalne poplave.
(POLITIKA)
