„O bezumni Galati.“ (Galatima 3:1)
U prethodnom poglavlju Pavle je istakao da bi Isusova smrt bila besmislena da postoji drugi način da budemo ispravni pred Bogom, osim da se pouzdamo u Hristovu posredničku žrtvu za nas.
Sada se Pavle snažno vraća svojim izvornim čitaocima. Galaćane naziva „bezumnima“ i pita ko ih je opčinio. Riječ „bezuman“ znači „nepromišljen“ ili „idiotski“, što implicira iracionalno ponašanje ili glupost. Kada je Pavle bio među njima, jasno su razumjeli jednostavnu istinu jevanđelja Božje milosti. Hristova žrtva bila im je tako jasno predstavljena kao da su je vidjeli sopstvenim očima. Pavle ne sugeriše da je riječ o pravoj magiji, već naglašava koliko je ta laž besmislena, kao da je neko manipulirao njihovim uvjerenjima protiv njihove volje. Ipak, u pozadini djelovanja judaista vidi se neprijatelj svih duša — Sotona. Svaki hrišćanin koji se okrene od jevanđelja spasenja samo milošću i pokuša da se spasi sopstvenim dobrim djelima zaista zaslužuje da bude nazvan bezumnim, jer je to čista glupost.
Pavle je strog jer vjernici imaju odgovornost da se drže istine o Isusu i da o njoj ne pregovaraju.
On potom postavlja niz sugestivnih pitanja kako bi ih naveo da preispitaju ono što već znaju da je istina. Prvo ih podsjeća na njihovo iskustvo obraćenja. Primili su Duha svetoga ne kroz djela zakona, već kroz vjeru. To iskustvo često je bilo praćeno vidljivim znakovima Božje natprirodne sile, poput govora u jezicima i iscjeljenja.
Pavle ih pita: da li se to dogodilo kada su povjerovali u Isusa ili tek nakon što su učinili djela zakona? Izraz „djela zakona“ odnosi se na legalizam — pokušaj spasenja vlastitim djelima ili poštovanjem zakona. Pavle nije protiv zakona kao moralnog standarda, već protiv ideje da zakon može biti sredstvo spasenja. Kao sredstvo spasenja postoji samo jedan put — Isus Hrist, i to raspeti.
„Zar ste toliko bezumni? Počevši u Duhu, zar sad tijelom završavate?“ (Galatima 3:3)
Pavlova poenta je jasna: ako su započeli vjerom, zašto bi sada mislili da se mogu usavršiti ljudskim naporima? Pravednost koju primamo vjerom u Hrista je potpuna i savršena. Ne može joj se ništa dodati. U trenutku kada pokušamo da je dopunimo vlastitim djelima, otpali smo od milosti (Galatima 5:4).
Spasenje je isključivo po milosti. Jevanđelje je dobra vijest samo za one koji su prestali da se uzdaju u sebe i u potpunosti se oslanjaju na Hrista. Problem Galaćana bio je stav „ja plus Hrist“, što razara samu suštinu jevanđelja. Tijelo je ponosno i želi da doprinese spasenju, ali put spasenja zahtijeva priznanje da smo duhovni prosjaci.
Pavle podsjeća Galaćane na patnje koje su pretrpjeli zbog jevanđelja i pita ih zašto su sada spremni da ga napuste.
U šestom stihu uvodi Abrama kao primjer. Judaisti su tvrdili da je pripadnost Božjem narodu moguća samo kroz fizičko porijeklo i obrezanje, ali Pavle podsjeća da je Abram proglašen pravednim vjerom, prije obrezanja (Postanje 15:6). Time pokazuje da su svi koji vjeruju — bez obzira na porijeklo — Abramovo potomstvo.
Bog je oduvijek planirao da kroz Abrama blagoslovi sve narode. Zakon nikada nije bio rješenje za grijeh — Hrist je to bio.
„Jer koji su god od djela zakona, pod prokletstvom su…“ (Galatima 3:10)
Ko pokuša da se spasi kroz zakon, mora ga savršeno i neprekidno držati — što niko ne može. Zato zakon donosi osudu, a ne život. Pravednik živi od vjere (Galatima 3:11).
„Hristos nas je otkupio od prokletstva zakona…“ (Galatima 3:13)
Svi smo pod prokletstvom zbog grijeha, ali Hrist je uzeo to prokletstvo na sebe. Njegova smrt na krstu bila je zamjena za nas. Ovo je srž jevanđelja: ono što mi nismo mogli učiniti, Hrist je učinio za nas.
Od 15. stiha Pavle objašnjava odnos zakona i obećanja. Božji savez s Abramom bio je obećanje koje zakon, dat 430 godina kasnije, nije mogao poništiti. Zakon je dat ne da spasi, već da pokaže grijeh i dovede ljude do Hrista.
Zakon je bio „staratelj“ — čuvar koji nas je vodio ka Hristu. Kada je Hrist došao, vjernici više nisu pod osudom zakona, već pod milošću.
„Jer svi ste vi sinovi Božji vjerom u Hrista Isusa…“ (Galatima 3:26–29)
U Hristu nestaju sve podjele: etničke, društvene i polne. Svi koji su u Hristu jednaki su pred Bogom i nasljednici obećanja datog Abramu.
Naš položaj pred Bogom ne zavisi od naših djela, porijekla ili uloge, već isključivo od toga da li smo u Hristu. U njemu imamo sve; bez njega nemamo ništa.
(RELIGIJA)
