Od slobode koja nađe ljude do odbranjenih svetinja

Piše: Vasilisa Ilinčić

Posrnuli smo kao narod. Kao generacija. Kao čovječanstvo. Intelektualno, moralno, duhovno – ma, kako sve ne! I to su prosto fakti koje moramo da prihvatimo. Sporne ili nespornе činjenice da nema naroda, vremena niti živog stvorenja koje samim rođenjem nije osuđeno da padne, ne opravdavaju nas. Ako bih zašla u dubiozu zašto, kako i od kad smo ovakvi ili onakvi, to bi se usljed eskaliranja prirodne ljudske potrebe da se oslobodi odgovornosti pretvorilo u prevaljivanje krivice na pojedince. A ne bi nam ti pojedinci dolazili da smo mi bili išta bolji.

Ipak, povrh opšteg kolektivnog klonuća i bez obzira na sve nedostatke kojima kao narod obilujemo, u savremenoj crnogorskoj istoriji klica dobrote izdejstvovala je poneku svijetlu tačku. Da bude tu, da pokuša da nas nekom nedokučivom snagom izbavi iz ambisa sopstvenog straha, površnosti i poltronizma. Ove zvijezde vodilje ne manifestuju se u ljudima kao individuama, niti u kakvim konkretnim ostvarenima. Nipošto. Jedino što može da nas ovako rasute i zalutale s vremena na vrijeme sakupi i ponovo razapne jeste trenutak, sjećanje, nostalgija. Datumarno pamćenje, prisjećanje, prepričavanja i katkad nadodavanje ili uobličavanje, odvajkada igra značajnu ulogu u oblikovanju kolektivne svijesti.

Postoje, tako, neki datumi koji su se, u prethodnih nekoliko godina do decenija, izdvojili kao rijedak dragulj u moru jednoličnog i svirepog kamenja. Za sada ih je tri. Svi su kao jedan, a opet je svaki zasebna cjelina. Na istoj su putanji, mada se to na prvu ne bi reklo. Uzročno su povezani, jedan od drugog izviru i nanovo unutar sebe slivaju. I, najbitnije – kad su se dešavali, nismo ih bili svjesni. Tek nakon godina i godina distance, možemo pomalo shvatiti šta se i kako odigralo. I koliko veliko je bilo. Uostalom, kao da je i bitno da ih iko razumije, dokle god funkcionišu kako valja.

Prvi od njih je, svakako, 24. oktobar 2015. On je u sebi nosio nešto liberalno, moderno, devetnaestovjekovno, skoro pa revolucionarno. Ali, suštinski, ne izvitopereno. On je bio arhe svega što je nadolazilo. I dobrog i lošeg. Korijen slobode i zrno koje je klicu zametnulo, kako godinama muke i kvaziodupiranja koje su uslijedile, tako i onome što je iz najmračnijeg pred zoru zasjalo. Pokazao je da nas ima, ali da nas je lako razbiti u parampračad. Nasuprot (tada) četvrtvjekovnoj tišini, značajan iskorak. Ulica je utabala put, bez nje nikad ničega nema.

Sledeći je 26. decembar daleke, a nikad minule 2019. godine. Kasni sati, blizu ponoći. Eskalacija svega onog što se trideset godina taložilo. Iskra je zatreptala iz tišine što se poslije suzavca sakupila u čauru dvoličnosti i paranoje. Ta čaura prije ili kasnije bi pukla. Jer, mada opkoljena kukavičlukom, iznutra nije bila prazna. Onaj slobodarski duh, duh druma, ostao je u njoj. Kao u hibernaciji čekao je neku višu vibraciju da ga oslobodi.

I bi 26. decembar, rezultat dva sabora na kojima smo se zakleli da nećemo dati Ostrog, Moraču niti Cetinjski manastir. Zakleli smo se mi i ranije da nećemo. Trojičindanski i Svetovasilijevski sabor bili su veličanstveni, jaki, slutili na nešto veliko. Ali, da nije bilo iskušenja, zakletva bi ostala zauvijek u vazduhu da visi, čekajući neku bolju živu vrstu. Znali smo i prije toga da se kunemo, pa da nam, kad dođe stani-pani, zakletva ispari, a strah obraz okalja. Tada ne bi tako.

Sramni zakon bio je donesen. Da nije, sve što se desilo kasnije, i dobro i manje dobro, bilo bi nedovoljno i mlako. Da ga nije bilo, zakletve nas ne bi istinski ujedinile. Da nismo tog dana stradali, ne bismo se posle uzdigli. U želji da nas razapnu, ujedinili su nas.

U ovome narodu, kako god ga nazivali, čuči nešto što nas je izbavilo od svakog zla, ali što opet nije dalo nijednom zlu da ode. Kad je dobro, pokazujemo koliko nisko možemo da padnemo. Tada progutamo ono što ne bi niko. Ali, kad dođe nevolja, ne može nas čovjek prepoznati. Ako ima ičeg kvalitetnog u nama, pozna se tada. U muci, u agoniji, u progonstvu. Samo su nas nedaće mogle održati i samo nas konstantna nepravda može natjerati da ne odustajemo od pravde. Izglasavanje zakona, batine policije, hladnoća, pritisci, ucjene, prijetnje… Kulminiralo je. Noć je sakupila tri decenije. I izrodila litije. Ostalo je istorija.

I treći dan je, razumije se, 30. avgust. Pobjeda nakon koje je uslijedila još veća borba. Neprestana. Dobijena bitka bez onog što je došlo kasnije, bila bi beznačajna. I četvrti će biti 31. Kad konačno dođe.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)