Serija „Tvrđava“ podigla je veliku prašinu u cijelom regionu. Dok jedni u njoj vide političku priču, drugi je gledaju kao potresnu ispovijest o ljubavi i raspadu jedne države.
Čovjek koji se ne miri sa “provincijalnom zabavom neznavenosti” i jedan od nosilaca ove priče, poznati glumac Slaviša Čurović, u razgovoru za portal „Borba“ otvoreno govori o emocijama koje je utkao u lik Cvareta, borbi sa institucionalnim nerazumijevanjem i cijeni koju umjetnik plaća u društvu opterećenom politikom.
On otkriva kako je uspio da odbrani dostojanstvo profesije ne dozvoljavajući da bilo koja nacija bude stavljena u negativan kontekst, te zašto vjeruje da je „Tvrđava“ prvi korak ka ozdravljenju našeg zajedničkog kulturnog prostora.
Borba: Serija Tvrđava govori o ljubavi u vremenu raspada jedne države i jednog društva. Šta je za Vas bila ključna emocija koju ste željeli da prenesete kroz svog lika?
Čurović: Serija „Tvrđava“ je napravila da svaki lik ima svoju tvrdjavu i da je brani grčevito, sa manjim ili većim neuspjehom…Moj Cvare, kakav god da je, je čovjek koji čuva to što je stekao u vremenima mira, a gubi sve u vremenima haosa, beznađa, tuge, raspada svega što je bio red tog vremena i tih ljudi. Svaki čovjek ima dobrotu u sebi, ja sam njegovu otključavao koliko sam mogao i probao da, ne znam sa kakvim uspjehom, branim njegov stav kao ljudskog bića. Čuvao sam se da ne uđem u klišee, da budem samo jednostran, a sa druge strane morate izgovoriti kako piše.
E tu ne mogu ništa, ali emocija je moja, i na kraju dana, znam da ga ljudi nisu mrzjeli kroz seriju, već žalili. Ako sam to uspio, onda sam odbranio i svoju profesiju i svoj stav da nikada nijednu ulogu nisam htio da radim koja bi bilo koju naciju i bilo koju vjeroispovijest na Balkanu, a posebno u regionu, dovodila u negativan kontekst. I mislim da sam uspio, što najčešće nije lako ili se neće. Ja sam htio i mislim da sam uspio u tom naumu da ne crtam ništa „crno-bijelo“.
Borba: Tvrđava je kod publike izazvala snažne i često suprotstavljene reakcije. Da li Vas je više zanimalo kako će serija biti primljena ili da ona ostane iskrena prema priči koju priča?
Čurović: Mislim da je serija odjeknula regionom kao dobar glas, koji se daleko čuje, a svako ima svoju percepciju i način sagledavanja situacije, naročito u istorijskom kontekstu koji „Tvrđava“ percipira kao bitnu, a ja bih dodao i tragičnu činjenicu. Svakako je više dobrih glasova, rekao bih da oni dominiraju, od Hrvatske pa do Srbije i Crne Gore. Naravno da me je zanimalo kako će biti primljena, jer sam punu snagu i znanje uložio u ovaj poduhvat, koji jeste iskren i pošteno urađen posao, na kraju svih krajeva.
Borba: Tokom rada na seriji, jasno se vidjelo koliko su granice između umjetnosti i politike u regionu i dalje osjetljive. Da li je danas uopšte moguće snimiti ovakvu priču a da se ona ne čita kroz političku prizmu?
Čurović: Nažalost, mi živimo kao zarobljenici istorije i to pravo da je prošlost sve a budućnost neizvjesna uzeli smo za sebe iracionalnom željom da otežamo svaki dan svojih života. Svi u regionu, možda je Slovenija jedina koja ne gleda unazad toliko daleko da joj to određuje sudbinu. Ostali u regionu nikako da shvate da je rat bio u prošlom vijeku i stalno se nadaju da se „Vidimo u sledećem ratu“, da parafraziram Žiku Pavlovića i njegov genijalan uradak. Ja vjerujem da je „Tvrđava“ baš antiratna, ljubavna priča sa nadom da će ta ljubav spasiti svakog ponaosob.
A kako snimiti rat i stradanje bez rata?I eho rata je dokaz da je taj čin besmisla ništavna istorijska kategorija koju smo mi na Balkanu, a naročito u ex-yu platili najskupljom cijenom…Na to „Tvrđava“ ukazuje jer uz niz drugih konteksta i dubina, ova serija je neprestani postavljač pitanja: „Zašto?“. Mislim, u konačnom, da je odgovor da se ovo nikome nikada ne ponovi, ako može. A može, samo uz pamet i razumijevanje različitosti.
Borba: Serija je snimana u Crnoj Gori i emitovana kako na RTS-u, tako i RTCG-u. Da li takvi projekti mogu dugoročno promijeniti način na koji se ovdje razmišlja o zajedničkom kulturnom prostoru?
Čurović: Mogli bi da promijene mnogo, ali nije pitanje za mene. Institucije su te koje rješavaju pitanja na taj vaš odgovor. Da, mogli bi da funkcionišemo divno, da radimo, da zajedno rastemo, ali nije to pitanje za glumca na Birou rada u Crnoj Gori, što jesam ja. Moj uticaj jeste veliki, ali institucionalno ne mogu ništa van onoga što sam i do sada radio, zapinjati umjetniče čekalice od dana do dana, od godine do godine. RTS i RTCG su dvije snažne, ozbiljne kuće.
Naročito se u produkcionom smislu RTCG sa pojavom Raonića i Berkuljana spasila provincijalizma i iskoračila dovoljno hrabro i vješto da je u regionu to sada već bitan javni servis. Sa novcem koga Crna Gora nema, a samim tim i RTCG, ona mora da sklapa koprodukcione uradke sa svima iz regiona, jer budžet diktira posao.
Znate, „Tvrđava“ je višemilionski projekat, ne može to izgurati RTCG samostalno kao što to može ogroman sistem kakav je RTS, ali se može sigurno učestvovati sa manjim djelovima slagalice. Kako da ne budemo jedan kulturni prostor sa Njegošem, Pekićem, Andrićem, sa jednim jezikom i istom istrorijom. Ali i ovo je bilo dovedeno u pitanje, danas pravimo prve korake, „Tvrđava“ je jedan od njih. No rekoh, ne povezuje to Slaviša Čurović, već to moraju raditi institucije, a za to je već potrebna politička volja i vizionari na mjestima odlučivanja u kulturi. Nisam siguran da ih imamo na tim mjestima, a morali i mogli bi.
Borba: Nedavno ste naveli da ste lično insistirali da se serija snima u Nikšiću, iz osjećaja odgovornosti prema Crnoj Gori. Zašto Vam je bilo važno da baš taj grad „ponese“ ovu priču?
Čurović: Nikšić ima najboljeg gradonačelnika u Crnoj Gori, Marka Kovačevića. Eto zašto. Isto tako sam ovoga ljeta insistirao da snimamo jednu drugu seriju i koprodukciju Srbija-Crna Gora, dakle opet RTCG, u Herceg Novom, jer je Stevan Katić u smislu organizovanja grada jednak Kovačeviću. Sa tim divnim ljudima je lako sarađivati i zaista sam smatrao da mogu pomoći njima onoliko koliko sam uticaja imao da se snima u Nikšiću i Herceg Novom,a imao sam dosta, budite sigurni.
Nikšić je grad moje majke, mog djetinjstva kod đeda i babe, moje mladosti i grad gdje sam rukovodio pozorištem kad je bilo najteže, vrlo uspješno.To je, da pameti ima, idealno mjesto za filmski studio Crne Gore. O tome ćemo nekad, kad se bude shvatilo da je potencijal Crne Gore veći od: „jedan zaposleni 4 glasa“ i kokainskog kartela koji pobi ovu našu mladost. Kad budemo imali 20 Kovačevića i Katića da rukovode gradovima i kulturom, onda će i biti opet serija i filmova po Crnoj Gori. Do tada, ovako ćemo kako znamo mi koji volimo da radimo u svojoj zemlji. Na mišiće.
Borba: Danima ste se suočavali sa strahom, neizvjesnošću i nerazumijevanjem institucija, uz bojazan da će se serija tumačiti politički. Pomenuli ste i da ste doživjeli lične neprijatnosti zbog nacionalnog identiteta. Da li Vas je iznenadilo koliko je kultura danas opterećena političkim kontekstom?
Čurović: Nije mene u Crnoj Gori ništa iznenadilo, bio sam ja naredan da i ne dobijemo dozvolu za snimanje, samo što bi to onda odzvonilo regionom više nego sama serija…Računao sam da će samo ta vrsta straha dati rezultat, na kraju dana i jeste.Nisam se kao neki pokušaji političara kod nas utrkivao da tužakam i prijavljujem prijetnje meni i porodici zarad poena, da pominjem imena onih koji su kočili projekat i proces, sva Crna Gora zna ko i kako ovdje odlučuje u domenu kulture.
Gurao sam ovo sve srcem i dušom bez ikakvog interesa…Kad kažem nikakvog, mislim i na finansijski, jer sasvim sam zadovoljan svojim honorarima na filmu da mi dodatni poslovi ne trebaju. Politka je opterećena kulturnim pitanjem preko svake mjere, jer strah od iskoraka je ovdje nevjerovatan.
Da razumijem to ne mogu, da sam se borim sa vjetrenjačama, ni to ne želim ali moram. Ne kao iracionalnu potrebu da se svađam, nego kao ukazivanje svojim znanjem i radom da je moguće znati raditi svoj posao i ne petljati se u tuđi koji je nepoznat. Ali mene stvarnost u Crnoj Gori demantuje svakog dana pa se tome i smijem, isto kao i pozivima da gostujem i pričam o problemima u Crnoj Gori oko „Tvrđave“.
Nisam odgovorio ni na jedan interviju, ovo je prvi, zbog važnosti vašeg portala, jer ne bih da izigravam tužibabu kulture u Crnoj Gori van iste. I van njenih institucija, kakve god da su, a nisu Bog zna šta, jer rukovode im neznaveni trenutci pokušaja umjetnika. O kulturi govorim, za ostalo neka neko drugi odgovara, ja se kulturom bavim. Tako nekako.
Borba: Napisali ste i da se u Crnoj Gori uspjeh „ne oprašta“. Da li mislite da je Tvrđava podigla standarde koje sistem još nije spreman da prati?
Čurović: „Tvrđava“ je najznačajniji televizijski projekat od raspada Jugoslavije naovamo. Snimljen u Crnoj Gori, doživljen u regionu kao najbitniji znak da talenta i volje i znanja imamo da dižemo standarde, kako produkcione, tako i umjetničke. Valjda neko shvati da drugoga puta nemamo, naročito u Crnoj Gori, da samo znajem možemo da pobijedimo provincijalnu svijest koja je odgajana decenijama i zaposjela sve u kulturi i dan danas odlučuje na način opšte programirane neznavenosti koja drži kulturni obrazac kao taoca i ne pušta ga. Ovim smo pokazali da nas ima i da umijemo.
Da svi mi koji imamo samo jednu misiju, da Crna Gora postane mjesto kreacije i rasadništva a ne mjesto odakle se odlazi jer se ne može iskazati talenat. Radim emisiju „Sanjajte sa nama Crnu Goru“ za RTCG i ni sam nisam, dok kroz nju nisam otkrio, znao koliko imamo sjajnih ljudi u najljepšoj zemlji na svijetu. I umjesto to da koristimo mi još se držimo aparatčika u kulturi koji čekaju napojnice za nerad. To se mora mijenjati, i vidjećete, hoće. I brže nego se može zamisliti. Jer Evropa zove, a njen glas je sve samo ne provincijalna zabava neznavenosti.
Borba: „Kakav je vaš Cvare iz „Tvrđave“?
Čurović: Niko ne priznaje da je zlo mislio zlo izgovarajuću, ali ljudi najčešće žele da takvim rečenicama ponize…Kad sam dobio da igram malog čovjeka, za koga istine nema sem njegove, a izvinjenje ne postoji nego se laž opravdava lošim izražavanjem, znao sam da sam na tankom glumačkom ledu i mislio sam se kako ću ovog mučenika da odigram, jer to nemam u sebi ni u tragovima…
Srećom, imao sam u Crnoj Gori primjera a i još ih svakodnevno imam ( na nesreću njih samih ) gdje da naučim tu priču o malim i zavidnim ljudima, sa jedinom namjenom životu da istinu ponize i satjeraju u ćošak, a svoju laž i glupost proglase za aksiom.O tim utvarama koje se smiju sa vama, a mogu svaki dan isukati nož, jer ste, recimo, uspješniji od njih, mogao bih danima da pričam, jer ih gledam svakodnevno kad dođem u Crnu Goru, da ne kažem kući…
To je taj provincijalizam, koji se ni najjačim molitvama ne može ukloniti, pa često bude da i njihovo vjerovanje u Boga je samo za “ spoljašnju upotrebu“ i sijanje zla za kasnije, jer i su i pravdu uzeli za sebe derući se na dobre ljude i znanje….Zavidni su, ljubomorni,zavedeni patološkim neznanjem i pakošću.
Moj Cvare iz „Tvrđave“ je takav, baš isti takav, samo što u ratu takvi ljudi ubijaju i brata i komšiju i rođaka, ne bi li svoje laži sačuvali.Takvi su najgori, zato je njihov osmjeh lažan i to mi je sinulo kroz glavu na probama „Tvrđave“….Da bi opravdali svoje (ne) postojanje zasnovano na ljubomori i lažima, takvi ubijaju.Kad je rat.A „Tvrđava“ je o ratu. I tu mi je Crna Gora pomogla. Glumački, dakako.
