POLITIKA I PROMJENE: Tiha kandidatura Andrije Mandića!

Piše: Tihomir Burzanović

Dok se crnogorska politička scena i dalje zabavlja bučnim svađama, kratkotrajnim koalicijama i javnim nadgornjavanjima oko identitetskih pitanja, ispod površine se odvija jedan tiši, ali ozbiljniji politički proces. Predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, ne vodi kampanju – on gradi poziciju. Ne obećava – on se pozicionira. I upravo u toj tišini krije se njegova stvarna kandidatura za budućeg predsjednika Vlade Crne Gore.

Mandić danas ne liči na političara koji juri naslovne strane. Naprotiv. Njegova politička strategija podsjeća na dug marš kroz institucije. Funkcija predsjednika Skupštine nije samo protokolarna – ona je poluga stabilnosti u sistemu koji je decenijama funkcionisao kao produžena ruka jedne partije i jednog čovjeka.

Upravo tu Mandić pokazuje ambiciju drugačije vrste: da se iz opozicionog simbolizma prebaci u državnički pragmatizam. Paradoks crnogorske politike jeste u tome što čovjek koga su godinama predstavljali kao „antievropskog“ danas djeluje institucionalno odgovornije od mnogih koji su se Evropskom unijom zaklinjali dok su državu pretvarali u privatni posjed.

Mandić više ne govori jezikom ulice ni mitinga. Govori jezikom procedura, dogovora i političke izdržljivosti. To nije spektakularno, ali je evropski. Evropska unija ne traži savršene političare – traži predvidljive države. Ne traži ideološku čistoću – traži funkcionalne institucije. Ako Crna Gora ima šansu da završi evropski put, to neće biti zbog retorike, već zbog sposobnosti da vlast traje, donosi odluke i ne raspada se svaka tri mjeseca.

U tom kontekstu, Mandić se nameće kao figura kontinuiteta nove vlasti, a ne njenog konflikta.

Njegova snaga nije u popularnosti, već u izdržljivosti. Nije u medijima, već u strukturi. Dok drugi političari djeluju kao privremena rješenja, Mandić se ponaša kao da planira duže. I upravo zato njegova kandidatura za premijera ne mora biti izgovorena da bi bila realna. Naravno, ostaje pitanje: da li Crna Gora želi premijera koji ne obećava brza čuda, već spor, institucionalni put ka Evropskoj uniji? Da li je društvo spremno da prihvati da evropski put ne vodi preko parola, već preko kompromisa, stabilnosti i političke dosade?

Ako jeste – Andrija Mandić je već u kampanji. Samo to još niko nije primijetio, jer se prvi put u crnogorskoj politici jedna velika ambicija ne viče, već se gradi.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)