Juče sam se na tren osjetio jugonostalgičarem. Čudan osjećaj. Nešto kao kod djeteta koje želi da vjeruje da u Laponiji živi narod Deda Mrazova, a da su decembarski pokloni u šarenoj čarapi došli upravo sa te adrese. Dostavljeni kroz odžak, naravno, i bez PTT usluga iz inostranstva.
Ljudi vole da vjeruju u bajke. Trenutak kada shvate da one imaju svoju ljepotu i bez toga da budu u potpunosti istinite jedan je od značajnih u procesu sazrijevanja. Ima i onih koji odbijaju da prihvate realan život – i postaju infantilni.
Infantilni ljudi ne moraju da budu i zločesti: to su nerijetko samo sanjari kojima se i dalje pričinjavaju, figurativno, krda irvasa koja jezde po zvjezdanom nebu ili djevojke koje poljupcem čine čuda, pa i žapce pretvaraju u prinčeve. Problem nastaje kada svoje projekcije preliju u druge sfere života, pa im i politička i identitetska uvjerenja ostanu operisana od realnosti.
Ali, nakratko još o ličnoj jugonostalgiji. Odnosno o trenutku – dodiru jugonostalgije. On nije došao pod pritiskom novembarsko-decembarskih događaja, kada su začete Prva i Druga Jugoslavija. Nije ni podstaknut nekim od aktuelnih programa RTS-a, prisutnih toliko da medijski javni servis Srbije mnogi uveliko nazivaju Radio-televizijom Jugoslavije. Moj je romantizam nastao iz običnog dječijeg programa, koji ovih dana često gledam sa dvogodišnjom kćerkom. Na TV kanalu koji ujutru volimo da pogledamo dok se razbuđujemo i doručkujemo emituje se svakog dana oko devet sati i Poletarac.
Pripadam generaciji koja nije pratila ovu emisiju: rođeni i odrasli u deceniji raspada Jugoslavije, imali smo svoje dječije programe. Sa vremenske distance od tri i po decenije, sve one snimljene u socijalističkoj Jugoslaviji nadilaze ih, ipak, barem za tri koplja.
Recimo, Priče iz Nepričave, Neven, Na slovo, na slovo i brojne druge. Nevjerovatno je kako pola vijeka kasnije nismo u stanju da stvorimo novi format emisije poput Muzičkog tobogana, već je bezmalo čitav prostor muzičke industrije namijenjene djeci prepušten „IDJ Kidsu“, šarenom, ali i prilično agresivnom kanalu koji inače pripada istoimenoj franšizi medijskih trovača srpske omladine.
Baš tu i nalazim poentu – kako je početkom 1980-ih, pod palicom vještog i talentovanog Timotija Džona Bajforda, nastala sasvim prikladna emisija, kao kolaž zanimljivih priloga iz svih dijelova šestočlane (kon)federacije. Kako se navodi u najavi, „serija je namijenjena djeci, sa namjerom da im nenametljivo i zabavno – kroz pjesmu, vic ili skeč – objasni neke osnovne pojmove o životu i odnosima u svijetu koji ih okružuje. Djeca kroz seriju uče o brojevima, kako se gleda na sat, kako se crtaju životinje…“ – i još mnogo toga.
A svaka epizoda prošarana je i gostovanjima najpoznatijih sportista, glumaca, naučnika i drugih javnih ličnosti. Pa tako iz priče u priču pratimo i „uskakanja“ Duleta Savića, Dražena Dalipagića, Đorđa Balaševića… uz stalno prisutni maestralni tim koji čine Miodrag Petrović Čkalja, Dragan Zarić i, za srpsku publiku, zaboravljena zagrebačka komičarka Nela Eržišnik. Muziku su radili isto tako ostvareni umjetnici, od „Laboratorije zvuka“ i „Sedmorice mladih“, do Balaševića i Đorđa Marjanovića.
Kad čovjek pogleda jednu takvu emisiju, mora da dođe do zaključka: čovječe, ovo je bila ozbiljna država. I to čak i 1980-ih, kada su svi njeni šavovi popuštali i pucali, a ona ubrzano odumirala.
A šta tek reći kada se uporedi tadašnje i sadašnje stanje u zdravstvu, socijalnoj politici, prosvjeti, kulturi… Jer jugonostalgija nije osjećanje koje je proizvelo samo vrijeme života u Jugoslaviji, nego i odnos prema vrijednostima koje su uspostavljene na postjugoslovenskom prostoru.
Poletarac, iako namijenjen najmlađima, nije politički neutralna emisija. Naprotiv. Gotovo svaka epizoda ispunjena je floskulama o bratstvu i jedinstvu, Jugoslaviji, socijalizmu i njegovim vrijednostima. Dok smo kćerka i ja gledali posljednju emisiju i uživali u pjesmicama i imitacijama, u dva segmenta pojavili su se i panegirici o Titu, tada već umirućem ili možda čak i upokojenom maršalu. Sa ove distance djeluje komično kada Čkalja priča skaske o malom Joži, i to na način kao da, bez imalo šale, mada dopadljivo, prepričava njegovu biografiju. No, ovako kvalitetnom programu čašica ideologije postaje i prihvatljiv sastojak. Makar se i ne slagali, nekako može da se proguta. Da se stavi u drugi plan.
I to možda može da bude i metafora za čitavu Titovu Jugoslaviju: njeni građani, odnosno narodi, bili su većinski zadovoljni dugom epohom mira – ma koliko svi nacionalni sukobi bili „pokriveni“ represivnim režimom; životnim standardom – ma koliko tih 1980-ih bilo jasno da samoupravljanje pokazuje znakove kolapsa.
Ako je vjerovati jednoj „Borbine“ anketi iz 1989. godine, 69 odsto jugoslovenskih građana vjerovalo je da je samoupravni socijalizam najbolji sistem za državu.
Ipak, nije sve u životu veseli ritam Poletarca. Istog dana kada i zabavnu dječiju emisiju, uveče sam odgledao posljednje dvije epizode serije Tvrđava. Došla mi je dobro za resetovanje i povratak iz jugonostalgične levitacije.
Serija je, ovo govorim isključivo kao istoričar, isprva štucala sa istorijskim narativom, a sa prikazom borbe krajiških Srba kretala se negdje po ivici. Ali završila se ne samo korektno, nego i emotivno, uz nekoliko – moglo bi se reći – antologijskih scena.
Kao pravo malo čudo u odnosu na to šta se sve snima i emituje preko već pomenutog javnog servisa. Autorski tim prosto je našao „žicu“ prosječnog gledaoca, a i tajming se poklopio sa erupcijom neoustaštva u Hrvatskoj, koje nikoga u regionu ne ostavlja ravnodušnim.
Junaci serije postali su prepoznatljivi, neke replike već su počele da se citiraju, a pjesma „Marama plava“ već je zaživjela i ušla u repertoare slobodnih kafana. Sve je to pokazatelj koliko film može da utiče na istorijsku svijest i politiku sjećanja, više i brže nego tone akademskih radova i pisane riječi. I koliko je neophodno ulagati u domaći film sa istorijskom i nacionalnom tematikom.
Sve to otvorilo je pitanje jesmo li sada bar koji korak bliži istini o smislu postojanja Krajine i borbe Krajišnika. U Šumadiji se na Hrvate nije gledalo negativno sve do 1941. godine; to pokazuju i pobjede koalicije Udružene opozicije, na čijem čelu je stajao dr Vladko Maček (lider Hrvatske seljačke stranke), na parlamentarnim izborima 1935. i 1938. godine u nizu opština u slivu tri Morave.
Odnos prema Hrvatima promijenio se tek nakon ustaškog genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Mada im je i nakon 1945. godine, prilično velikodušno, data „druga šansa“.
S druge strane, na Srbe iz Like, Korduna i Banije dugo se u našim krajevima gledalo s nepovjerenjem, pogotovo jer su bili viđeni kao nosioci komunizma. Pomen „šeste ličke“ i „pete krajiške“ i danas izazivaju posebnu grimasu među iole pamtećima u Valjevu i Aranđelovcu.
I stoji da su ovi po dolasku u Srbiju i Beograd počinili grozne zločine, samo, neko je morao da im sastavi i spiskove za likvidacije. U kasnijem sjećanju, uvijek je bilo i pranja sopstvenih ruku i prebacivanja odgovornosti na „pridošlice“… Onda smo od 1991. počeli da saznajemo više o borbi Krajišnika i mnogi su im sinovi Orašca i Takova pritekli u pomoć kao dobrovoljci. Njihov poraz i pad Krajine 1995. doživljen je kao kolektivna trauma.
Prividni uspjeh Hrvata iz avgusta 1995. prenio je dašak „Oluje“ i preko Drine, a spaljivanje Knina prenijelo je njegove čestice u svaki srpski grad. Kao kada su spaljene mošti Svetog Save: svetac ostao je bez mjesta počinka, ali su čestice moštiju ujedno pale na plato Vračara i potom vetrovima bile nošene od grada do grada. Pa je onda nad srpskim ustanicima u Banatu lepršao ogromni barjak sa likom Svetog Save, isto kao što će zalepršati i u posljednjem ustanku u Crnoj Gori. Isto tako danas gotovo da nema srpskog grada bez murala posvećenog Kninu, Krajini, Srpskoj.
Na prvu teško zamislivo, ali tek poraz iz 1995. konačno je stvorio jedinstvenu i sapatničku svijest među sunarodnicima koje su dugo morili otrovi lokalizama. Danas je sve jasnije da su Krajišnici stradali ne u lokalnom ili regionalnom, već u civilizacijskom sukobu, kao najzapadniji pravoslavci. Nastanjeni praktično u susjedstvu Vatikana – tako da su u njihovoj perspektivi morali da budu iskorenjeni.
I jasnije je da se Knin jeste branio u Beogradu, ali i da se Beograd isto tako branio u Kninu. To se pokazalo i 1999. i narednih godina, a od ideje totalne dezintegracije srpskog naroda u srbofobnim centrima moći nije se odustalo ni danas.
U osnovi svega jeste sukob sa pravoslavljem, a konačni cilj je Rusija, što, ako smo ranije i imali dilema, potpuno jasno vidimo u našim danima.
Srbija je 2025. imala priliku da sažme istorijska iskustva iz nekoliko svojih prekretnica: iz 1915., 1945., 1995… U 1995. godini propustili smo da shvatimo opomene od osam decenija ranije, iz Velikog rata, iako su mnogi procesi, pa čak i neki akteri, ostali identični na šahovskoj tabli. Isto toliko naše vrijeme, epohu novih svjetskih lomova i uspostavljanja drugačije mape svijeta, dijeli od kraja Drugog svjetskog rata. Šta smo naučili iz HH stoleća?
Imam nekoliko kratkih poruka, opet isključivo kao istoričar, a taj bi spisak svakako valjalo dopunjavati. S početka veka – shvatiti da su za velike vojne pobjede neophodne crkva i škola, da im utru put. Posle Prvog svjetskog rata – pažljivo i pravovremeno birati saveznike uz koje će se realizovati nacionalni ciljevi. Uz to, i dobro promisliti da li postoje i druge putanje ostvarivanja ciljeva, bez da se u njihove temelje položi milion žrtava. Iz Kraljevine Jugoslavije: nikad potcijeniti neprijatelja, ni spoljašnjeg ni unutrašnjeg. Ni značaj demokratije u Srba. Posle Jasenovca – nikad više Jugoslavija.
Niti bilo šta što podrazumijeva ćutanje o 80.000 umorene srpske djece; to nešto više nije država nego antidržava. Iz građanskog rata – nikad više brat na brata; ne smetnuti s uma koliko može da bude pogubno kada se nacionalni ciljevi podrede partijskim. Iz socijalističke Jugoslavije – da zavjet ne kompenzuje nikakva materijalna dobit.
A iz čitavog stoleća, da je za vitalnost nacije ključna demografija i svijest o organskom pripadništvu naciji, gdje smo mi samo karika u lancu. Koja nipošto ne bi smjela da pukne baš tamo gdje se mi nalazimo.
(RT BALKAN)
