U književnom opusu Vitomira Vita Nikolića postoji jedan manji, ali izuzetno značajan tematski korpus koji se izdvaja po svom istorijskom i moralnom naboju. Riječ je o dvije pjesme i to „Kod Jasenovca ponire Sava“ i „U Gradini grob do groba“ koje Nikolića jasno pozicioniraju unutar srpske poezije pamćenja i stradanja.
Obje pjesme tematizuju Jasenovac i Donju Gradinu, centralna mjesta genocidnog stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Te teme nisu tek istorijski motivi, već temeljna mjesta nacionalnog pamćenja, koja za svakog Srbina predstavljaju moralnu obavezu, a za pjesnika – poseban ispit odgovornosti i zrelosti izraza.
Da ove pjesme ne pripadaju margini, niti isključivo ličnom ili lokalnom kontekstu, potvrđuje njihovo antologijsko priznanje. Naime, obje pjesme Vita Nikolića uvrštene su u antologiju „Mi znamo sudbu – antologija srpske poezije o nacionalnom stradanju u dvadesetom vijeku“, koju je priredio Ranko Popović, u izdanju iz 2019. godine. Prenosimo vam divne stihove našeg velikana.
U Gradini grob do groba
U Gradini grob do groba,
a u svakom po grad ljudi,
sto grobova – sto gradova
pod cvijećem uzaludnim.
Nit ga beru niti kose,
nit njeguju, niti gaze,
nit mu vjetri prah raznose,
nit ga pčele obilaze.
Samo cvjeta, samo vene,
samo vijek svoj vjekuje,
da tišinom opomene,
da tišinom odjekuje.
U Gradini grob do groba,
na dva jutra zemlje plodne,
sto grobova, sto gradova
od Gradine – kud god odem.
Riječ je o ozbiljnom i reprezentativnom antologijskom izboru koji obuhvata najznačajnije pjesničke odgovore na stradanja srpskog naroda u XX vijeku. Uključivanje Vita Nikolića u takav izbor znači da je njegov pjesnički glas prepoznat kao dio zajedničkog srpskog književnog pamćenja, a ne kao izdvojena ili sporedna pojava.
Posebno je važno naglasiti da Nikolić nije pisao o Jasenovcu i Gradini deklarativno ili prigodno. U obje pjesme on govori jezikom simbola, tišine i unutrašnjeg užasa, ali upravo time doseže univerzalnost. Sava koja „ponire“ i Gradina u kojoj je „grob do groba“ nisu samo geografske odrednice – one su poetski zapis o padu čovjeka i trajnom odjeku zločina u savjesti naroda.
Kod Jasenovca ponire Sava
Kod Jasenovca
ponire Sava
u ponor pomora,
u bezdanje…
Oslušni kako se
stropoštava
niz ljudske kosti
i lobanje.
S visina života
pada rijeka
i daleko se
njen jek čuje
– širom svijeta
i širom
čovjeka
taj strašni
sunovrat
odjekuje.
Kod Jasenovca
ponire Sava
u ambis čovjekov
(o, taman li je!),
pa potom izranja
široka i plava
dozvana dušom
Slavonije.
(IN4S)
